Autorka: Dragana Erjavšek
Književnost otpora je onaj civilizovani dio borbe protiv sistema čiji se autori nerijetko slave tek posthumno. Jedan od takvih je bio i Gasan Kanafani, palestinski revolucionar, novinar, književnik i autor knjige ,,Ukradena košulja“ koju je za crnogorsko tržište sa arapskog preveo Afan Latić.
Latićeva posvećenost Kanafanijevim tekstovima je pitanje i ličnih i kolektivnih afiniteta, jer se radi o književnosti koja barata univerzalnim porukama i unutrašnjim nemirima jednog od najvažnijih intelektualaca jednog doba i jedne borbe koju je platio životom 1972. godine. Prevod je izdavački poduhvat Medrese „Mehmed Fatih“ u kojoj Latić već godinama predaje arapski jezik, a štampanje je potpomogla Ambasada Palestine u Podgorici.
Latić, koji je i sam književni autor, za Pobjedu je između ostalog govorio o Kanafanijevoj poetici, ali i o nezainteresovanosti izdavača da objavljuju prevode naroda koji su udaljeni od balkanskog načina života.
Šta Vas je posebno privuklo Kanafaniju, pa ste se upustili u prevođenje „Ukradene košulje“?
LATIĆ: Ideju da prevedem „Ukradenu košulju“ dobio sam još u toku postdiplomskog studija, budući da smo je koristili na vježbama iz Savremene arapske književnosti. Profesor Tatarević je sugerisao da bi bilo dobro da je imamo na jezicima južnoslavenskih naroda, kako je volio u šali kazati. Ono što me privuklo u prvi mah jeste Kanafanijev način pisanja i prikazivanje realnosti. Kada na izvornom, arapskom jeziku, pročitate neku njegovu priču, jednostavno imate osjećaj da je taj čovjek živio negdje na našem podneblju. Kao da je pripadao evropskom civilizacijskom krugu. I dok njega čitate, imate osjećaj da čitate Foknera ili Majakovskog. Takođe, s obzirom na to da živimo uvnekakvim brzim vremenima, presudno je bilo i to što Kanafanijeva djela jedva prelaze stotinjak stranica. Zbog toga sam povjerovao da svako ko imalo voli čitanje kao plemenitu djelatnost posvećenu vlastitoj duši, može pronaći u toku sedmice par sati i pročitati neko njegovo djelo.
Je li Kanafani bio fascinantniji kao autor ili kao revolucionar?
LATIĆ: Kanafani je od onih pisaca koji čitateljima nude svoju dušu. Jer sve što je rođeno iz dubine srca ima suvereni život. Poziva čitatelje da podignu ogledalo i uspostave iskren diskurs sami sa sobom. Njegov magični narativ nije spašavao živote, ali je spašavao duše. Hrabrost, pravda i sloboda kolali su u njegovoj krvi i pulsirali u njegovoj prozi. Ovako veličanstveno pisanje i umjetnost mogu se roditi samo iz nacije, u ovom slučaju palestinske, koja je kultivirana kroz stoljeća – koja je decenijama okupirana, koja svakodnevno pati, mnogo voli i koja je u svim najbitnijim segmentima definitivno sazrela.
Osim što ste profesor arapskog, i autor ste kratkih priča od kojih su dvije ove godine nagrađene na konkursima u Crnoj Gori. Koliko je to bitno kod prevođenja književnosti?
LATIĆ: Jako je bitno iz kulturološkog razloga: kada prenosite dijaloške momente, ili pak atmosferu koja se događa u nekoj arapskoj priči, morate puno voditi računa da taj duh prenesete u duh svojeg jezika i kulture kako bismo uspjeli uspostaviti određeni vid bliskosti. Nije dovoljno samo prevoditi doslovice ili riječ za riječ. U tome leži ljepota prevođenja. Prevođenje kao djelatnost koja iziskuje prije svega puno strpljenja, vremena i promišljanja, naučilo me jednoj, ako mogu tako kazati, univerzalnoj istini: bavljenje prevođenjem je nalik izgradnji mostova između dvije kulture, tradicije, svjetova čijim pretapanjem u vlastiti jezik, iako su u značenju manje-više različiti, shvatamo koliko smo kao ljudi u svim vremenima slični i koliko „bolujemo“ od istih bolesti. Ali se ljepota ogleda u tome kako čovjek, na kojem god kontinentu živio, bira kôd po kojem će živjeti i djelovati. Isto tako, poruka i pouka prevođenja se ogleda u tome da različitosti nisu, zapravo, razlike, nego ljepota, širina i mudrost Božije kreacije.
Da li je i u vašem pisanju dominantna književnost otpora kao kod Kanafanija ili neke druge teme?
LATIĆ: Ne živimo u okruženju kao što je živio Kanafani, da bi svojem biću davali smisao kroz fizički i mentalni otpor okupatoru, ali takvo poprište nesumnjivo nalazimo svakodnevno u našim dušama. S druge strane, svakodnevno bivamo „okupirani“ obavezama, mislima, poslom, društvenim mrežama… U jednoj priči sam zapisao: hoću mir, kako bih na miru vodio svoje ratove. Jedini otpor koji mogu trenutno pružati svemu ovome se ogleda kroz pisanje. I to je bolje, nego vrijeme provoditi na društvenim mrežama, jer od prvog možda ispadne i nešto lijepo, a od drugog samo curenje vremena koje se nikada više ne može povratiti. Nezahvalno je govoriti o vlastitom radu, barem kada je književnost u pitanju. Skloniji sam postmodernoj struji u književnosti, koja je, po mom skromnom sudu, jako ekonomična kada je u pitanju količina i pisanje teksta. Jednostavno se ne zadržavate na nekim detaljima. Rat sa samim sobom nastao u modernizmu, u postmodernizmu prestaje, a pripovjedač i likovi postaju ti koji kritiziraju, kako sebe tako i okolinu.
Savremena arapska književnost je i te kako živa
„Ukradena košulja“ nije jedini naslov koji ste preveli, no za sada je jedini objavljen. Znači li to da nema interesovanja izdavača?
LATIĆ: Izdavačke kuće, prema informacijama koje sam dobio, nisu u baš najboljoj situaciji. Korona je učinila svoje, usporila je sve aktivnosti, a posljednja poskupljenja nisu zaobišla ni papir. Interesovanje postoji, ali ne u onoj mjeri u kojoj bih volio. Razlog tome je ubjeđenje da s obzirom na sve što se događa u arapskom svijetu, teško možemo očekivati nešto naročito na polju književnosti. To su tamo neki drugi „azijatski“ narodi koji su se jednostavno našli u problemima kojima se ne nazire kraj. Nažalost, ovo je percepcija kojoj su mnogi svjesno ili nesvjesno, namjerno ili ne, podlegli zbog mejnstrim medija i njihovog načina izvještavanja o stvarnosti u tim zemljama. Samo malo svjetla na ljude od struke i vjerujem da se može dobiti ono što se želi. Pored „Ukradene košulje“ preveo sam još dva obimom manja Kanafanijeva romana „Sve što vam je preostalo“ i „Povratak u Haifu“ te zbirku kratkih priča „Palestinska djeca“. Ovo je ujedno i poziv potencijalnim izdavačima da krenu u razbijanje stereotipa o Drugom i Drugačijem, i tako svoju misiju učine svrsishodnom. Preporučujem i nekoliko savremenih autora: Hasana Blasima, Jusufa Idrisa, Tajiba Saliha, Sinana Antuna i druge.
