Danas ćutanje mnogi razumiju kao zaborav. I ovolike izrečene riječi osude ne mogu vratiti žrtve genocida u Srebrenici. Sve i da direktni zločinci i inspiratori njihovi priznaju svoje zlodjelo, zelenih tabuta neće biti manje. Ali govoriti moramo, za opomenu, za podsjećanje. Kao vjernici, govoreći o srebreničkom genocidu ne smijemo sebi nametati mentalitet smušene žrtve koja zapomaže samo da se nad njom počinjeni genocid prizna.
I iz najkrvavijeg stradanja, vjernik mora da podigne glavu i ne dozvoli da se više takav zločin nad nevinim, nenaoružanim životima ponovi. Islam zabranjuje da se zločin sveti zločinom, jer su svačiji civili, koji ne nose oružje i rat ne vode nedužni. Kad kažem podići glavu, mislim učiniti sve da se ostvari parola osude srebreničkog inferna – nikada i nikome da se ne ponovi Srebrenica.
Historijski događaji su takvi da njihovu prirodu cijenite prema strani sa koje ih čitate. To znači da su skoro uvijek heroji jedne – zločinci u očima druge strane. A u svakom događaju, nije bitna strana čiju historiju čitate, već istina. Bez istine, pravda je nemoguća. Pravda je da budete uvijek na strani nedužnih, makar i ne pripadali vama. Sa tim se mnogi teško uspijevaju pomiriti.
Ali, iz stravične smrti, učimo život. Podignuti glavu, gledati kako spasiti budućnost. Jedan čovjek je bio strah i trepet Evrope. Bio je vrhovni zapovjednik Osmanlijske pomorske flote, od najvećih ikada zapamćenih vođa pomorskog džihada. Evropljani su mu dali ime Barbarosa (crvena brada). Po tom nadimku je i ostao zapamćen kao Hayrettin (Hajrudin) Barbarosa. Bio je albanskog porijekla. On nije zapomagao da se pokolji koje je hrišćanska Španija provodila nad muslimanima priznaju, da se kaže – da – to je genocid. On je spašavao živote! Svojom pomorskom flotom spasio je od španskog pokolja sedamdeset hiljada muslimana. Više od sedam Srebrenica. A milioni muslimana danas ne znaju o njemu ništa. Znaju za ime kapetana Barbarose koji je kao piratski ološ predstavljen u filmu “Pirati sa Kariba”. Time je jedan od najvećih spasilaca muslimana od pokolja i nasilnog pokrštavanja “spakovan” u lik pljačkaške piratske spodobe.
Kada govorimo o dželatima, ne zaboravljajmo i one koji su činili sve da nedužne ljude otrgnu iz dželatskih ruku. Da je živio 11 jula, i da je pokušao ponoviti u Srebrenici ono što je učinio u Španiji, vjerovatno bi Hajrudin Barbarosa bio označen kao crvenobradi mudžahedin, terorista. Ovaj ummet nema pravo zaboraviti dželate svoje i njihov zločin baciti u zaborav. Ali nema pravo ni zaboravljati svoje heroje, koji su od pokolja spašavali. Prevencija zločina, riječ nikada i nikome, dug je prema herojima koji su učinili koliko su mogli da tabuta bude manje. Nije svo herojstvo u osudi, više ga je u spriječavanju zločina prema bilo kome ko nedužan strada zato što je drugačiji.
