U memorijalnom centru u Potočarima ove godine su vječni smiraj pronašla 14 šehida, svaka žrtva sa svojom unikatnom pričom. Jedan od onih koji je duboko vezan za Srebrenicu i čiji je otac ukopan među šehidima je Ahmed ef. Hrustanović, drugi imam Čaršijske džamije u Srebrenici. On nam je ispričao svoju emotivnu i inspirativnu sudbinu.
“Odrastao sam kao i hiljade, rekao bih i desetine hiljade djece kojima su očevi ubijeni u genocidu. Nekolicina, vrlo mali broj mojih drugova je u to postgenocidno vrijeme imalo oca. Od nas 38-ero u petom razredu osnovne škole u Dobosnici kod Lukavca, nas 30 bili su jetimi. Nismo tada bili svjesni težine bremena koje nosimo. Kada sa ove vremenske distance pogledam svoj život siguran sam u Gospodarovo obećanje da djeca bez oca imaju posebnu zaštitu. Bez te Božije intervencije, koju kako vrijeme prolazi sve više sam svjestan, bilo bi nemoguće proći sva iskušenja i poteškoće koje smo imali kao djeca bez oca. Naše majke, naše heroine, su uspjele da nas odgoje i odškoluju. Mnogi moji vršnjaci su danas uspješni visokoobrazovani i porodični ljudi. Puno je lakše živjeti sa saznanjem da je moj otac nevina žrtva genocida, nego ne daj Bože da je bio ratni zločinac. S tim saznanjem ne bih mogao živjeti,” govori nam Ahmed ef.
Ahmed ef. Hrustanović je posljednji put vidio svog oca kada su ih razdvojili, a tada je imao samo šest godina. “Otac je trčao za kamionom u kojem smo bili i dok smo odlazili govorio nam je da nas voli.” Iz njegove porodice su u genocidu stradali svi muški članovi osim jednog strica. Ta bolna sjećanja ostavila su duboke ožiljke, ali su ga i oblikovala u osobu koja je danas.
Nakon što je završio studije teologije, Ahmed ef. Hrustanović je odlučio da se vrati sa svojom porodicom u Srebrenicu, iako je imao priliku da radi u Sarajevu. “To mi je najbolja odluka u zadnjih deset godina koju sam donio zajedno sa svojom suprugom. Nije nimalo bilo lahko krenuti tim putem, putem povratka, ali sam to vidio kao jedino moguće rješenje za nastavak svog života. Povratkom u Srebrenicu i davanjem svog skromnog doprinosa za širenje istine o genocidu, moj život je dobio potpuni smisao. Velike su traume ostale u meni koje sam skoro postao svjestan, nadam se potpuno. Nisam htio vratiti se ni u mjesto gdje smo izbjegli nakon Srebrenice, niti ostati u Sarajevu iako sam imao priliku i supruga mi je iz Sarajeva. Obavljao sam posao imama u Sarajevu dvije godine nakon fakulteta, ali kako je vrijeme odmicalo, sve više sam žudio i sanjao o Srebrenici i o svom selu Miholjevine. Danima sam sanjao kako obnavljam očevu kuću na selu i put do sela. Na kraju su mi se, Elhamdulillah, ti snovi i ostvarili. Danas sa svojom suprugom i naše petoro djece nastavljamo živjeti ovdje i ako Bog da ostat ćemo do kraja naših života,” ističe Ahmed ef.
Kada prođe 11. juli, život se nastavlja za sve koji žive u Srebrenici. “Svi koji su se vratili u Srebrenicu i koji u njoj trenutno žive sa sigurnošću mogu reći da svaki pedalj ovog grada osjećaju kao dio vlastite kože i najbolje mjesto za život. Mnogi imaju priliku da odu i nastave živjeti na nekim drugim mjestima gdje imaju i kuće i placeve, ali ne žele. Život u Srebrenici nakon 11. jula je miran, koliko je to moguće obzirom da svakim danom i u svakom trenutku mnogo je onoga što nas podsjeća na to šta smo proživjeli. Naše djece u osnovnoj školi je 75%. Život pobjeđuje, život se nastavlja. Istina je iznad zabluda i dobro je iznad zla uvijek bilo i ostat će ako Bog da,” zaključuje Ahmed ef.
Priča Ahmeda ef. Hrustanovića je samo jedna od mnogih koje svjedoče o snazi, hrabrosti i otpornosti onih koji su preživjeli genocid. Njegova odluka da se vrati u Srebrenicu i doprinese očuvanju sjećanja na nevine žrtve pokazuje koliko je važno nastaviti borbu za istinu i pravdu.
