Tekst objavljen na portalu “IN4S”, pod naslovom “Zašto ćute institucije: ko bi da gradi džamiju u Radulićima koju mještani ne žele?”, u kojem je mišljenje iznio Momo Radović, predstavlja jednostran i iskrivljen prikaz situacije u vezi s obnovom Hajdar – pašine džamije u Radulićima, uz brojne netačnosti i uvredljive tvrdnje prema muslimanskom stanovništvu Crne Gore.

Prvo, obnova vjerskih objekata, uključujući i džamije, pravo je svake zajednice u skladu sa zakonom i kulturno – istorijskim nasljeđem. U slučaju Hajdar – pašine džamije, postupak je sproveden potpuno transparentno, preko Uprave za zaštitu kulturnih spomenika, nadležnog ministarstva, a zatim i opštine Bijelo Polje, koja je prepoznala značaj očuvanja ovog kulturno – istorijskog spomenika. Nadležni organi su utvrdili sve neophodno radi preciznog identifikovanja džamije, kako bi se otklonile sve sumnje i dezinformacije koje se insinuiraju u javnosti. Islamska zajednica djeluje legalno i legitimno, a njeni napori u očuvanju ovih spomenika nisu izraz “radikalnog islamizma”, već težnja da se očuva kulturni identitet muslimana, koji su integralni dio društva Crne Gore.

Postavlja se pitanje – zašto bi ikome zasmetala obnova kulturno-istorijske baštine muslimana u Crnoj Gori? Zar obnova jednog vjerskog objekta, koji nosi sa sobom toliki kulturni i istorijski značaj, ne bi trebala biti prepoznata kao prilika za očuvanje zajedničke prošlosti i izgradnju mostova među zajednicama? Umjesto da bude shvaćena kao provokacija, zar ne bi bilo logično da ova inicijativa bude dočekana kao pozitivan korak ka očuvanju bogate i složene multikulturalne baštine.

Tvrdnje da se džamija gradi na mjestu nekadašnje crkve ili pravoslavnog groblja su potpuno neosnovane i služe samo kao sredstvo za podizanje međuvjerskih tenzija. Ove dezinformacije koriste oni koji žele da naruše harmoniju što je očito i intencija gospodina Radovića.

Optužbe da Islamska zajednica uznemirava pravoslavno stanovništvo su bez ikakvog osnova. Vjerski objekti ne predstavljaju prijetnju, već simbolizuju vjeru i kulturno naslijeđe koje doprinosi bogatstvu crnogorskog društva.

Zapravo zaključak je očit, pozivi na otpor obnovi džamije, uz uvredljive kvalifikacije prema muslimanima, unose netrpeljivost i podjele u društvu, a ne obnova kulturno – istorijskog nasljeđa muslimana u Crnoj Gori. 

Slično tome, obilježavanje događaja poput genocida u Šahovićima predstavlja legitimno i važno pravo zajednica da očuvaju kolektivno sjećanje. Ova obilježavanja su ključna za priznavanje zločina i pravdu, a također su važna za podizanje svijesti o pomirenju. 

Osude ovih obilježavanja obično dolaze od onih koji žele relativizirati ili izbrisati istorijske činjenice. Priznavanje žrtava i obnavljanje sjećanja na te tragedije ključno je za izgradnju pravednijeg društva koje cijeni ljudska prava i dostojanstvo svih građana.

Jedina činjenica koja je tačna u navodima Radovića jeste da institucije ćute. Da institucije zaista rade svoj posao, ovakvi lažni navodi tzv. prof. Radovića koji raspiruju vjersku mržnju i netrepeljivost, šire dezinformacije i podstiču podjele, već bi bili procesuirani. Umjesto da preduzmu konkretne korake protiv onih koji pokušavaju izazvati tenzije, nadležne institucije dopuštaju da se ovakve neistine šire bez ikakvih posljedica.