Post nije samo vrijeme odricanja od hrane, pića i tjelesnih užitaka – on je prilika za susret sa samim sobom. To je trenutak kada čovjek prvi put u dugo vremena može stati pred svoje unutrašnje ogledalo, bez maski, bez iluzija, bez buke svakodnevice. U tom ogledalu, koje nije od stakla već od savjesti, vidi se pravo lice: ono koje je ponekad umorno, ponekad ranjeno, ali i ono koje ima snage da se promijeni.
U užurbanosti života često smo previše zauzeti da bismo zastali i preispitali se. Bježimo u obaveze, u društvene mreže, u tuđe priče, samo da ne bismo čuli tišinu u sebi. Ali post razbija tu buku. On nas primorava da budemo sa sobom. A to nije uvijek lako. Možda ćemo u toj tišini čuti nemir koji smo potiskivali. Možda ćemo osjetiti težinu neizgovorenih riječi, nepravdi koje smo nanijeli drugima ili sebi. Možda ćemo shvatiti koliko smo postali zavisni od stvari koje nam, u suštini, ne donose istinsku sreću.
No, post nije tu da nas sruši, već da nas izgradi. On nam daje priliku da u toj tišini pronađemo snagu. Kada glad postane stvarna, kada žeđ postane stvarna, kada tijelo traži, a duša se uči strpljenju – tada čovjek spoznaje koliko je u stanju podnijeti. Počinje razumjeti druge ljude – one koji nemaju izbora nego svakog dana biti gladni i žedni. Počinje cijeniti jednostavne stvari – gutljaj vode, zalogaj hljeba, smiraj duše.
Post je prilika da se čovjek preispita: koliko puta sam rekao “nemam vremena” za roditelje, za prijatelje, za sebe? Koliko puta sam prošao pored čovjeka kojem je bila potrebna pomoć, pravdajući se da žurim? Koliko puta sam izgovorio riječi koje su ranile, a nisam ih povukao?
Ovo je vrijeme da se čovjek sagleda bez uljepšavanja. Da mu pogled bude izbistren i da vidi koliko je u njemu nesigurnosti, koliko nemira, ali i koliko potencijala da bude bolji. Jer na kraju posta, kada se sve završi, ostaje jedno ključno pitanje: jesam li kroz ovaj post samo gladovao ili sam stvarno promijenio nešto u sebi?
Post nije kazna, on je dar. Dar da izađemo iz vlastitih ograničenja, da prepoznamo šta nas sputava i da odlučimo izaći – ne samo iz dana posta, već iz vlastitih slabosti. Onaj ko u njemu pronađe smisao, neće ga doživjeti kao teret, već kao put prema sebi. A na tom putu, svaki korak je vrijedniji od hiljadu dana provedenih u nesvjesnoj trci kroz život.
“O vjernici! Propisuje vam se post, kao što je propisan onima prije vas, da biste se grijeha klonili.”
(El-Bekare, 183)
Ramazan Mubarek!
