FILDŽAN DOSTOJANSTVA

109

Piše: Enis Burdžović

Uspomene. Preturamo po njima govoreći da nije više “ono vrijeme”, ili mi nismo više “oni ljudi”.

Vrijeme čine ljudi, a njih, odmjerenih, “sitne pameti” i velikog srca nema kao nekad.

Niko se ne prihvati točka uspomena a da ne počne od djetinjstva, mahala i sokaka, nestašluka i ponekog životnog nauka.

Dječija vreva bi se prekinula samo na tren, kad majka nekog zove da je posluša nešto, a galama je nastavljala čim misija bude okončana.

Kažu da bi nekad majka pozvala dijete da u fildžan od komšinice pozajmi soli (taj mjera se nikad nije vraćala jer je premalo da bi se vratilo). Dijete donese u čudu, znajući da u kući ima uvijek džak soli. Upita majku zašto zajmi kad toliko ima?

Majka objasni: “Oni imaju manje od nas, pa često ponešto traže. Zatražim im ponešto da i oni osjete da nam trebaju, da ih ne bude stid zatražiti kad im bude šta trebalo”.

Eto taj fildžan je fildžan dostojanstva. Njime se čuvao komšiluk od stida i poniženja. Danas izgleda među komšijama su jedino ograde dobre.

Djeci možda i nije bilo jasno zašto majka ne dà da se kakav slatkiš (kojeg srećna okolnost donese u kuću) iznosi na sokak. “Pojedi tu pa idi da se igraš, da ne čeznu druga djeca”, rekla bi majka. Ako nema za sve, nek ne čeznu druga djeca.

Čuvala se djeca od harama, od tuđeg uzdaha. “Ah” nekog mališana je majkama tog vremena bilo teže od najgore kletve.

Zato su svaki sokak i svaka mahala imali svoj ritam dječije galame i svoj miris.

A ta dječurlija, svi su sanjali velike snove. Neki otišli niz bijeli svijet za njima, pa ih elhamdulillah i ostvarili. Sad možda sanjaju sokake i mahale svog djetinjstva, gdje su bez puno briga, pod nebom punim zvijezda, postajali ljudi.

Dostojanstvo slabijeg u fildžanu soli, želja da sjena dječijeg uzdaha ne padne po krovu… To je to vrijeme. Ili ljudi.

Danas, borba da se pokaže ko je više priuštio svom djetetu.

Hoće li nečije čeznut? Nije ovo “to vrijeme”, ili ljudi.