Piše: Fuad Čekić
“A koga Allah uputi – on je zaista upućen, a koga ostavi u zabludi – tome nećeš naći vodiča.” (Kur’an, sura El-Kehf, 17)
Naiđu vremena kada ljudi počnu da biraju izlaze umjesto puta. Kretanje je postalo važnije od pravca. Pokret od svrhe. Svi su u pokretu, svi negdje idu, ali više niko ne zna gdje. Jer nema više puta – samo prolaza.
Danas – sve je hodnik. Vrata s karticom. Protokol. Uslov. Dozvola. Saglasnost.
Ne pitaš više: “Gdje idem?” Nego: “Mogu li uopšte da krenem? Imam li pristup? Imam li ime koje se uklapa?”
Pijem kafu s čovjekom koji tvrdi da zna kuda ide. Ali zapravo ne ide nigdje. On “stoji” – strateški. Blizu vrata. Ako se otvore – da bude prvi. Ako se zatvore – da prvi nestane.
Kaže: “Vrijeme je takvo.”
Kažem mu: “Vrijeme si ti.”
Jer vrijeme nije nešto što pada s neba. Neko ga oblikuje. Neko ga takvim napravi. Niko više ne pamti šta je neko govorio. Samo gdje je sada. I s kim.
Zato ljudi više ne idu naprijed – već kruže. Od kancelarije do kancelarije. Od konferencije do konkursa. Od panela do restorana. I nazad. Da čuju. Da su u toku. Da ne pogriješe.
Kao da živimo u velikoj čekaonici. Svi unutra. Jer vani je hladno. Neizvjesno. Nesigurno.
A narod? Narod gleda. Ćuti. Neki još pokušavaju da vjeruju. Neki više ni ne glume. Samo čekaju da se otvore neka vrata. Ili zatvore. Da znaju gdje se bolje uklapaju.
Kad im neko kaže: “Gdje vam je obraz?” – slegnu ramenima: “Ko još danas ima taj luksuz?”
Zato kažem: nema više puta. Samo izlaza.
Ko još ima obraz, izlazi iz ovog cirkusa sam.
A ostali? Ostali čekaju red. Za konkurs. Za funkciju. Za nešto… on sam zna za šta.
I kad dođu po njihovu savjest – neće ni primijetiti. Biće zauzeti pisanjem projektne aplikacije. I traženjem preporuke.
Jer savjest danas nije obaveza. Ona je teret koji usporava kretanje kroz lavirinte prilika.
A sve me to podsjeti na kur’anski upit:
“Reci: ‘Hoćete li da Vam kažem čija djela nikako neće priznata biti, čiji će trud u životu na ovome svijetu uzaludan biti, a koji će misliti da je dobro ono što rade?'” (Kur’an, El-Kehf, 103–104)
