Piše: Fuad Čekić
Neke priče ne ispisuju oni koji govore mnogo, već oni koji žive skromno, ali ostave za sobom trag koji svjedoči više od hiljadu riječi. Takva je priča rahmetli Džemile Čantić (1949–2025), žene koja je prije trideset godina otišla u Ameriku, u Čikago, ali nikada nije zaboravila svoj zavičaj i zajednicu.
Njena životna želja bila je jednostavna: da ostari dostojanstveno, da nikome ne bude na teret i da iza sebe ostavi djelo koje će trajati.
Džemila je još za života odlučila da svoje posljednje stranice ispuni dobrom. U oporuci je zapisala da imami prisustvuju njenoj dženazi, da se svakom džematu u Čikagu i u rodnom Mrkojeviću kod Bara uruči donacija kao znak privrženosti zajednici i toga što je svoj kraj uvijek nosila u srcu, te da se značajan dio njenog imetka – 10.000 dolara – usmjeri u podršku Medresi “Mehmed Fatih” u Crnoj Gori.
To je bio duboko promišljen gest žene koja je razmišljala o generacijama koje dolaze. Dok mnogi planiraju samo za ovaj svijet, ona je mislila na onaj vječni, gradeći most između dunjaluka i Ahireta.
Imao sam potrebu da napišem nekoliko riječi kao izraz vlastite impresije i potvrde kazivanja da se čovjek djelima u konačnici svog života potvrđuje u svojoj vjeri. Nailazio sam na ljude koji ostave zaostavštinu za nekog svog: oca, majku, brata… Ali sve rjeđe nailazimo na ljude koji za života razmišljaju o svom Ahiretu. Jednostavno, impresivno je da neko ko je trideset godina izvan svog vatana zna da više cijeni značaj medrese od nas koji živimo kraj nje i svakodnevno vidimo rezultate njenog rada. Prosto, nisu slijepe oči, već srca u grudima.
Džemila je možda posljednjih godina života bila korisnica pejsmejkera, ali njeno srce bilo je življe od mnogih koji dane provode u džamiji, pa i od onih koji svakodnevno slušaju predavanja na YouTubeu o raznim meselama i od onih koji misle da je vrhunac vjere u postu na facebook-u. U jednostavnosti svog života razumjela je suštinu i ovoga i budućega svijeta. Prosto postoje ljudi koji žive islam bez potrebe da se dokazuju. Ili ako ga dokazuju onda svoju vjeru potvrđuju Bogu.
Njen primjer snažno nas podsjeća na vrijednost sadake džarije – trajnog dobra koje nastavlja donositi nagradu i nakon što čovjek napusti ovaj svijet. Materijalne stvari se istroše, titule izblijede, ali ono što se uloži u znanje, zajednicu i vjeru ostaje kao svjetionik budućim pokoljenjima.
Rahmetli Džemila ostavila je naslijeđe koje će nadahnjivati mnoge. Neka joj Allah, dž.š., podari Džennet, primi njena djela i učini da njen primjer bude motivacija svima nama – da i mi svoje živote ispunimo djelima koja traju i poslije
