Piše: Dženisa Mujević, MA
Da nam riječi ne ostanu siročad.
U spomen Ibrahimu Hadžiću, čovjeku koji je slušao kako jezik pamti i ljubavlju prema maternjem jeziku sačuvao glas Rožaja, čovjeku u čijim je riječima ostalo Rožaje…
„To je jezik moje majke (…)“
Otišao je Ibrahim Hadžić, tiho, kako je i živio, kako je i govorio i zapisivao.
Ostavio nam mogućnost da i poslije njegovog odlaska čujemo Rožaje, da u zapisanoj riječi prepoznamo glas i bliskost doma i u jeziku pronađemo sebe. U tome je jedna od esencijalnih vrijednosti njegovog djela, omogućio je da se život njegovog zavičaja prenosi i onda kad glasove više ne možemo čuti u svakodnevnom razgovoru.
Naš govor je ljijep,
Nekako mi je mijo,
Osećam ga usred srca.
(„Naš govor“)
Pišući o njemu kao lingvistkinja, osjećam duboko poštovanje i posebnu zahvalnost za njegovu posvećenost proučavanju jezika. Pažnja koju je ulagao u svaku pojedinačnu riječ, njenu semantiku, egzemplifikaciju i kontekstualizaciju podrazumijevala je strpljenje da se sasluša, zapamti, zabilježi, vrati kazivanju i pokuša sačuvati ono što ga čini osobenim. Ibrahim Hadžić je pokazao koliko se i kako može pripadati jednom jeziku i jednom kraju.
Zavičajne riječi njegovao je kao malo ko, živio s njima i u njima. Iz kontinuiranog sakupljačkog rada nastali su Rožajski rječnik (2003), i dopunjeno izdanje Rječnik rožajskoga govora (2013). Hiljade riječi koje je prikupio danas predstavljaju dragocjeno polazište za proučavanje leksičkog nasljeđa rožajskog kraja. U leksičkom blagu sačuvao je panoramu Rožaja, život, ljude, jezičke i kulturne kontakte.
U leksici koja se odnosi na predmete, poslove, prirodne pojave i ljudske osobine, prate se načini opažanja i vrednovanja svijeta, čime se otvara mogućnost etnolingvističkog čitanja.
Hadžićev rad predstavlja čin odgovornosti prema onome što se prenosilo usmenim putem. On je zabilježio našu jezičku sliku svijeta, a u njoj dio naših iskustava, životne filozofije i aksiološkog sistema, sačuvao našeg čovjeka u riječi.
Govoriti, znači i pokazati zabrinutost, nekog utješiti, postupak odmjeriti, izreći sud, pri čemu se značenje iskaza oblikuje i samim načinom na koji nešto kažemo. Ibrahim je uvijek govorio o riječima, i na svakom bi susretu pomenuo još poneku kao jezički dragulj. Živjele su riječi u njemu jer je neumorno proučavao živu riječ, upotrebnu dimenziju jezika, a ta ljudska namjera dobila je i pjesnički oblik u njegovoj zbirci poezije Maternji jezik.
Maternji jezik je neotuđivi dio čovjekove ličnosti, ono što ga nikad i nigdje neće izdati, dio njegovog duhovnog bića. U maternjem jeziku čovjek jedino može imati svoj dom, a kod Hadžića zavičajni idiom predstavlja i način da se izraze najtananija čovjekova osjećanja.
Mi nekako utopljavamo riječi
Da nijesu gol’e.
Zaogrćemo hi ka kompire u brazdu,
Svud turamo h,
A tek lj,
Šta da ti pričam, to najvol’imo!
(„Naš govor“)
Hadžićevo djelo predstavlja podsticaj da s većim poštovanjem slušamo zavičajne govore, da njihove osobenosti njegujemo i čuvamo jezičko nasljeđe.
Ibrahim Hadžić je, objašnjavajući svoj odnos prema riječima, rekao: „Moj odnos prema rečima je sličan odnosu majke prema deci, vrlo brižan.“ Upravo na osnovu ovog možemo razumjeti brižnost i marljivost njegovog rada. Potrebno je bilo snažno uvjerenje da ono što izgovara običan čovjek zaslužuje pažnju, knjigu i budućeg čitaoca, a Hadžić nas je u sve to uvjerio. Njegova ostavština predstavlja podsticaj, obavezu i odgovornost za sve nas. Ljepota jezika postaje nam bliža kad razumijemo iskustvo koje je u njemu sačuvano, jer je Hadžić čovjek koji nas je učio kako se voli maternji jezik, svojim djelom nam ostavio priliku da nastavimo taj razgovor na maternjem jeziku.
Danas mu zahvaljujemo i za mogućnost da u knjizi ponovo sretnemo riječi iz našeg djetinjstva, iz nekih boljih vremena, a time se nastavlja njegova briga za maternji jezik, a s njom i naš razgovor s ljudima čije je riječi sačuvao, i naš dijalog sa nama samima. Da nam riječi ne ostanu siročad.
ZA KRAJ O POEZIJI
I onaj koji ovo čita
Biće nula,
Kao što će i ovaj koji piše
Biti ništica.
A tek papir?
A tek papir
Biće pepeo
I prah.
Ibrahim Hadžić (1944–2026)
Hadžić, Ibrahim (2016). Maternji jezik: pesme/pjesme. Bijelo Polje: Ratkovićeve večeri poezije.
