Dakle, shvatio si, prijatelju moj, da je šehid neko koje ovladao jedinstvenom vještinom, a dobročinitelji dobro znaju vrijednost onoga što rade, i da je smrt priča koju mogu savladati samo oni koji su voljeli život!
Kao i svaki drugi zadatak, smrt je teška stvar za početnike, ali lahka za one koji su je trenirali i vježbali!
Hoćeš da pričamo o životu, pošto je smrt depresivna, a pričati o njoj je teško?! O svijetu?!
Vaš svijet je samo pedalj zemlje i sahat vremena, zbog kojih vam svi pričaju o umjetnosti življenja u njemu i ulaganju u njega, a da su iskreni, pričali bi vam o umjetnosti odlaska… jer odlazak u sebi ima umjetnost koju su samo rijetki savladali… vrlo rijetki.
Historijske knjige nam govore da je Vespazijan, car i heroj Rima, kada je bio na samrtnoj postelji, ležao u svom krevetu okružen svojim vojnim komandantima, kada je iznenada ustao i povikao: „Car mora da umre stojeći,” prije nego je izdahnuo na ramenima njegovih komandanata.. Ovo je čovjek rata i ponosa: on vidi da je umrijeti ležeći ili ležati u krevetu u trenutku smrti grijeh i sramota.
I Halid ibn Velid, vidite ga kako se suočava sa smrću, ismijava tendencije ka sigurnom životu, koje su oduvijek ograničavale ljudsku odlučnost, i strah koji je otkrivao skrivenu muškost, pa ga vidimo kako kaže: „Tražio sam smrt kao nagradu za to, ali nije mi bilo moguće osim u svom krevetu, a oči kukavica neka se nikad ne zaklope.”
U mojoj religiji, šehid je čovjek koji je ovladao umjetnošću smrti u najuzvišenijem obliku; on je čovjek koji mijenja život za život, stojeći na granici jednačine nulte sume koja kaže: „Ili častan život, ili časna smrt.” Šehid je čovjek koji staje na stranu principa, koji, ili postiže, ili upotpunjuje svoju težnju ka njemu, dovršava svoju sklonost njemu, žrtvujući svoju dušu kako bi princip ostao važeći i postojan, zbog čega umire velikom smrću, postajući šehid, u vrijeme kada mrtvi padaju na sve strane, iz njima znanih razloga.
Smrt je umjetnost i nemojte pomislit da njome vladaju samo bojna polja ili samo hrabri ljudi. Oni koji istinski vole Boga umiru kreativno! Oni koji vjeruju da je život farma, putovanje, hotel na putu, ovi ljudi često umiru fantastično! Koji vjeruju da je život eksplozivan dar! Siguran za one koji čitaju uputstvo, opasan za one koji ga vide kao zabavu… Dovoljno je da samo apstraktni um i iskustvo dešifruju njegove kodove.
Oni koji su skromni pred životom umiru sa tako lijepom poniznošću, njihova lica koja nisu posramljena zbog uzastopnih razočarenja… za razliku od arogantne osobe koja u svojoj duši nosi gnjev koji scenu njegovog odlaska čini turbulentnom, nedostojnom promišljanja i spokoja, čak i ako je dostojan tuge i uzimanja pouke.
Da… hrabar čovjek umire stojeći, i ruga se smrti u krevetu, i Božji narod i njegovi posebni odabranici umiru mirno, ali najplemenitiji i najljepši trenuci smrti su oni koje vidimo u smrti onih koji nose poruke.
Nosilac poruke je zabrinut, zabrinut za život i njegove izazove, zabrinut za ljude i zabludu njihovog kompasa, zabrinut za dobrotu i posrtanje njegovih koraka, zabrinut za prošlost i njene lekcije, za sadašnjost sa njenim teretom, i budućnost i šta ona donosi.. Nosilac poruke umire zabrinut, odlazi bolnog srca, čudan u svojim poslovima, nije mu žao ovog svijeta, ali nosi njegove brige!
A plemić svih plemića, Muhamed, Allah ga blagoslovio, groznica mu zahvata tijelo, i shvata da je poslednji čas nastupio. Uprkos nepodnošljivom bolu koji osjeća, nalazite ga kako stoji i oslanja se na Fadla ibn Abbasa, pričajući ljudima stvari koje će im koristiti u narednim danima, raspitujući se o Usaminoj vojsci i polemišući se svakim ko kaže da je vojska u rukama mladića neprihvatljiva.. Onda se sjeti i kaže Aiši da dadne novac iz kuće u dobrotvorne svrhe. Potom izlazi i gleda svoje ashabe dok se mole i smiješi se toliko da neki misle da mu se zdravlje opet vratilo. Onda odjednom ustane i pita one koji imaju neko svoje pravo kod njega isto i zatraže, i naglašava, upozoravajući da je „gore osramotiti se na ahiretu“, onda traži od svakoga ko je počinio grijeh, ima potrebu da ustane kako bi dovio za njega.
Dođe noć i on odlazi na groblje i selami njegove stanovnike. Onda se vrati i obiđe cijelu svoju porodicu. Naizmjenično, polaže svoju glavu, oblivenu znojem od groznice, na Aišino bedro, a drugi put u ruke Alije ibn Taliba. Naš voljeni bunca. Aiša mu prilazi i čuje ga kako polahko govori: “Naprotiv, Najuzvišenijeg prijatelja.” Poslanik zatvara oči i umire.
Poslanik Muhamed, a.s., nas uči kako smrt može biti lijepa, čak i ako je bolna i mučna. S njim se osjećate kao da je smrt običan događaj, unaprijed određen susret, važniji od svega s čime se susrećete. Ali on kao nosilac poruke, njega radost susreta sa Voljenim ne čini da zaboravi čak ni u smrtnim mukama sirotane koji su kod njegovog uzglavlja i čekaju spas.
Nemalo pred smrt, Poslanik je ukazao da mu je Allah, slava Njegovom imenu, dao izbor između vječnosti na ovom svijetu i ulaska u Džennet, i između smrti i susreta s Bogom, pa je Poslanik izabrao da se sretne sa svojim Gospodarom… Čini se da je Poslanik je jako zabrinut. Izgleda da je njegov strah za nas bio podsticaj jer je odabrao Gospodara. Izgleda da je htio da nas obavijesti o ovoj odluci kako bi nam potvrdio osjetljivost situacije. Mnoge stvari mogu nam se činiti, ali ono što se ne može osporiti je da je poslanik Muhamed bio zabrinut do svoje smrti, i stoga je njegova smrt bila velika umjetnost, ništa manje velika i uzvišena od njegovog života.
Smrt je lijep prizor. Neznalica je mrzi jer misli da je smrt grob, a nepravednik je mrzi jer je vidi kao pretnju. Međutim, vjernici to dobro znaju. Takođe, shvataju da savladavanje ove vještine dolazi uz vježbu!
Da, ko želi lijepu smrt neka živi lijep život. Život koji smrt vidi kao završni čin. Da bi bila lijepa treba biti u skladu sa ostalim scenama. Ko živi ljubav prema životu i ljudima, te podržava vrijednosti dobrote i ljubavi, umrijet će toplom smrću. Ko živi velikodušan i častan život, umrijeće stojeći uzdignute glave. Ko živi zadovoljno, zahvalan svome Gospodaru i na Njegovim blagodatima, umrijeće nasmijan, vedra duha i dobrodušan.
U većini slučajeva, vidjećeš one koji mrze smrt mrze i život. Uništavaju i jedno i drugo, siju zlo i žanju plodove grižnje savjesti. Napuštaju zemlju s njenim prokletstvima, a smrt ih prima s mrštenjem koje im i priliči.
Oni koji su mislili da je život zabavni park, šuma, slavlje bez domaćina, smrt će ih jako iznenaditi…
Dakle, shvatio si, prijatelju moj, da je šehid neko koje ovladao jedinstvenom vještinom, a dobročinitelji dobro znaju vrijednost onoga što rade, i da je smrt priča koju mogu savladati samo oni koji su voljeli život!
S arapskog preveli: Amina Lila i Afan Latić
