Iz knjige “Postignuća islamske civilizacije”
Autor: Mustafa As-Siba’i
Priredio i preveo: mr Afan Latić
Ono što se vezuje kada govorimo o dobrotvornim i naučnim ustanovama u našoj civilizaciji jesu biblioteke. Škole i ustanove za obrazovanje, podizane su ličnim sredstvima vladara, bogatih građana i učenjaka u svrhu širenja nauke među ljudima. To se posebno radilo u tim vremenima u kojima štamparstvo nije postojalo. Knjige su svojeručno pisali ljudi specijalizirani za taj posao. Zbog toga su knjige dostizale toliku cijenu da je predstavljalo prepreku njihovoj kupovini svakom siromašnom tragaocu za naukom ili učenjaku. Kako je onda neko mogao pribaviti knjigu iz određene discipline ili oblasti u kojoj se želi specijalizirati? Iz ovoga proističe podizanje biblioteka u našem prošlom društvu bivajući podstaknuto ljudskom dobrotom i naučnom tendencijom u isto vrijeme. Vjerovatno je arapska književnost jedna od najbogatijih svjetskih starih književnosti koja je opjevala knjigu, žudila za njom, bila joj naklonjena, o njoj govorila čak kao da je ona voljena osoba čiji dolazak se očekuje iz daleka. Srca su njoj naklonjena i njoj žude.
Kaže Ahmed ibn Isma’il:
Knjiga je sagovornik noćni, razgovor ne zapodijeva u uposlenosti tvojoj, niti te doziva u vremenu uposlenosti tvoje.
Ona je drug koji ti ne dosađuje i savjetnik koji te u zabludu ne odvodi.
Postojale su dvije vrste biblioteka: javne i privatne.
Što se tiče javnih biblioteka, iste su podizali halife, namjesnici, učenjaci i bogati ljudi. Za njih su građeni posebni objekti, a ponekad su bile povezane uz džamije i velike škole.
Kada je riječ o privatnim objektima, obuhvatali su mnoštvo prostorija koje su povezivale prostrane galerije. Knjige su bile poredane na policama koje su bile pričvršćene za zidove. Svaka prostorija je bila posebno namijenjena za jednu granu nauke. Tako je za knjige islamskoga prava (fikha) bila namijenjena posebna soba, za knjige iz područja medicine druga soba, za knjige književnosti treća soba i tako redom. U njima su bile posebne galerije namijenjene čitateljima i posebne prostorije za one koji su prepisivali knjige. U nekima su bile prostorije za muziku u koje bi se povlačili čitatelji radi odmora i obnavljanja energije – što našu civilizaciju čini jedinstvenom. Tu su, također, prostorije za predavanja i naučne polemike između posjetilaca tih biblioteka. Sve biblioteke bile su namještene ugodnim i raskošnim namještajem, a u nekima od njih bile su prostorije gdje su se posjetioci hranili i prostorije za noćivanje namijenjene gostima. Tako se priča se da je ‘Alija bin Jahja bin Munedždžim, imao veliki dvorac u jednom selu nedaleko od Bagdada. U njemu je bila smještena velika biblioteka, koju je nazvao Riznicom mudrosti. Ljudi iz svih gradova svraćali su u nju i boravili proučavajući razne nauke. U svemu tome knjige su im bile date na korišćenje. Bili su im obezbijeđeni hrana, boravak i sve to iz ličnog imetka‘Alija bin Jahje. Ipak, postoji nešto što je više od neponovljivog, čemu nema ništa slično danas u najnaprednijim prijestonicama zapadne civilizacije. U Mosulu se nalazila kuća koju je podigao Abu Qasim Dža’fer bin Muhammed bin Hamdan Al-Mavsili i nazvao je “Kućom znanja.” U nju je smjestio riznicu knjiga kao vakuf dostupan svakom tragaocu znanja i nikome nije bilo zabranjeno pravo pristupa u ovu biblioteku. Ukoliko bi došao stranac tražeći nauku, a bio siromašan, davao mu se novac i knjige.
Biblioteka je bila otvorena svakog dana… Da li ste do sada čuli da neka biblioteka u Londonu ili Vašingtonu ili za bilo koju prijestonicu razvijenog svijeta danas dodjeljuje pribor i novac onima koji traže znanje u bibliotekama?
Javne biblioteke su imale službenike koje je imenovao rizničar biblioteke, koji je uvijek, po pravilu, bio jedan od najpoznatijiih učenjaka svoga doba. Taj kadar se sastojao od dodjeljivača knjiga čitateljima, koji su ih opsluživali i prevodioca koji su sa stranih jezika prevodili djela na arapski jezik. Imenovao je prepisivače djela koji su to radili lijepim rukopisima, kao i koričare knjiga, koji su ih tako čuvali od cijepanja i propadanja. Pored ovoga, postojala je služba koja je opsluživala potrebe biblioteke.
Svaka biblioteka, bila mala ili velika, imala je kataloge pomoću kojih je korišćenje knjiga bilo veoma lahko, jer su bile sistematizovane po naučnim oblastima. Pored ovoga, svaki ormar je imao spisak knjiga koje se nalaze u njemu. U konceptu biblioteka je poznato da je iznajmljivanje knjiga van biblioteke bilo sasvim regularno u većini slučajeva uz kauciju, koja se odnosila na običan svijet, dok od učenih i uglednih nije naplaćivana.
Što se tiče finansiranja biblioteka oslanjale su se na vakufe koji su posebno za njih podizani. Na ovom principu je funkcionisao veliki broj javnih biblioteka. Neke su izdržavane sredstvima svojih osnivača, koji su bili vladari, imućni i učeni. Kažu da je mjesečna plata koju je za prevođenje i prepisivanje knjiga davao Muhammed bin ‘Abdu-l-MelikAz-Zejjat bila hiljadu dinara. Halifa Me’mun je darivao Hunejnu bin Ishaku[1] zlata u protutežini svih djela koja je preveo na arapski jezik.
Sada ćemo spomenuti nekoliko primjera privatnih biblioteka koje su spomenute u historiji:
- Jedna od najpoznatijih biblioteka je Biblioteka fatimijskih vladara u Kairu. Bila je jedinstvena po onome što je sadržavala od dragocjenosti, mushafa i knjiga. Kako prenose mnogi historičari, brojala je dva miliona knjiga, iako Al-Maqrizi prenosi da je taj broj iznosio milion i šest stotina hiljada knjiga.
- Biblioteka Kuća mudrosti u Kairu. Osnovao ju je Al-Hakim Biamrillah. Otvorena je 10. džumada-l-ahira, 395. godine po hidžri, nakon što je opremljena i ukrašena. Na svim vratima i hodnicima bile su postavljene zavjese. Za nju su bili zaduženi čuvari, domari i opsluživači. U njoj su bile smještene knjige koje nijedan, dotadašnji vladar, nije uspio sakupiti. Šta više, obuhvatala je četrdeset riznica, od kojih je svaka sadržavala 18 000 djela iz drevnih nauka. Pristup je bio dozvoljen svim ljudima, tako da su neki dolazili radi čitanja, neki radi prepisivanja, a neki radi učenja. U njoj se nalazilo sve što je ljudima bilo potrebno: mastilo, olovke, papirni listovi i divit.
- Biblioteka Kuća mudrosti u Bagdadu, koju je osnovao znameniti halifa Harun Ar-Rašid. Svoj vrhunac u slavi je dosegla u vrijeme halife Ma’muna. Bila je nalik univerzitetu u kojoj su bile knjige oko kojih su se okupljali ljudi i međusobno vodili naučne polemike, čitali i prepisivali.
- Imala je prepisivače, prevodioce koji bi prevodili sve ono do čega su halife Harun Ar-Rašid i Ma’mun došli u svojim vojnim pohodima i osvajanjima Ankare, Amurije i Kipra. Ibn Nadim nam kazuje da se između Ma’muna i rimskoga cara, kojeg je Ma’mun već porazio u nekoliko bitaka, odvijala prepiska. Jedan od uslova mirovnog sporazuma je bio da rimski car dozvoli prevođenje djela iz svojih riznica posredstvom učenjaka koje bi Ma’mun poslao, što je i učinio. Ovo je nešto najveličanstvenije što je zabilježila historija o jednom vladaru pobjedniku, koji nije vidio bolju vrijednost pobjede od prevođenja naučnih djela sinovima svoje zajednice i domovine.
- Hakemova biblioteka u Endelusu. Bila je nevjerovatno impozantna i prostrana. Prenosi se da je imala četiri stotine hiljada tomova. Posjedovala je kataloge koji su bili nevjerovatno precizni i sistematizovani. Čak su posebno katalogizirani zbirke (divani) poezije, čiji je broj u toj biblioteci dosezao četrdeset četiri toma. Imala je vješte majstore u izradi knjiga i njihovom preciznom koričenju i više od svega navedenog. U doba Endelusa su bile sakupljene riznice knjiga, kakvih nije bilo do tada pa ni kasnije.
- Biblioteka Banu ‘Ammar u Tripoliju. Bila je impozantna veličinom i prostranošću. U njoj je bilo stotinu i osamdeset prepisivača koji su prepisivali knjige. Danonoćno su radili u smjenama, tako da prepisivanje nije prekidano. Banu ‘Ammar su obraćali pažnju da u svoju biblioteku dodaju svaku unikatnu i novu knjigu. U službu su stavili eksperte i trgovce da proputuju zemlje i prikupe im korisne knjige iz dalekih zemalja i stranih centara. Njome se okoristio Al-Ma’arri i spomenuo ju je u nekoliko svojih djela. Postoje razilaženja o tome koliko je djela posjedovala. Međutim, najispravnija tvrdnja je da je sadržavala milion knjiga.
[1] Poznati asirski učenjak i ljekar poznat po brojnim prijevodima klasičnih grčkih tekstova na arapski jezik.
