Piše: Bajram Osmanović, svršenik Medrese “Mehmed Fatih”, student na Fakultetu političkih nauka drugi ciklus “Odnosi sa javnošću -PR menadžer”
Ilahije su duhovne pjesme koje slave Allaha i izražavaju ljubav, zahvalnost i čežnju prema Njemu. One su značajan dio islamske duhovne tradicije, posebno na Balkanu, Bliskom Istoku i u Turskoj. Tekstovi ilahija fokusiraju se na teme poput Božje veličine, milosti, ljubavi prema Poslaniku Muhammedu, a.s., duhovnog putovanja, pokajanja i zahvalnosti. Često podsećaju na prolaznost života i važnost duhovnih vrijednosti. Na Balkanu su ilahije najčešće na bosanskom, turskom, arapskom ili persijskom jeziku. Neki tekstovi sadrže kombinaciju više jezika, posebno ako su preuzeti iz osmanske tradicije.
Melodije su često jednostavne, emotivne i prilagođene grupnom pjevanju. Izvode se uz pratnju tradicionalnih instrumenata (kao što su def ili tambura) ili a cappella, bez instrumenata, u skladu s islamskim propisima. Ilahije su više duhovnog karaktera i često izražavaju ljubav prema Bogu, dok k aside su pjesme koje slave Muhammeda, a.s., njegove ashabe, domovinu ili izražavaju poniznost i molitvu.
Ilahija „Kad procvatu behari“ (autor: Šaban Gadžo, 1988. godine) mnogima je ostala u sjećanju kao jedna od prvih interpretacija koju smo s radošću izvodili, zavolili je i naučili napamet. Time je postala jedna od najpoznatijih, najljepših i najistaknutijih ilahija savremenog bosanskog jezika koja se decenijama interpretira na našim prostorima. Iako je često nazivamo bosanskom, u našoj kolektivnoj svijesti ona je postala više dio zajedničke kulturne baštine, nego samo autorska pjesma. To je možda zato što je autor ove ilahije, Šaban Gadžo, u mnogim slučajevima ostao neprepoznat, a ilahija je stekla status koji prevazilazi njeno autorsko porijeklo.
Možemo reći da je ova ilahija utabala sebi put sve do naših dana, pa danas i van musliamnskog stanovništva, imamo video zapise ove interpretacije. Isto tako dannas rijetko možemo naći da neko nije čuo za tri, četri strofe ove ilahije koje govore o beharima, dunjaluku, čežnji, rastanku, sjeni, zastoru, nebesima, prsima, proljeću suzama, džennetu..
Tema ovih riječi bila bi duboko povezana s prolaznošću života, duhovnošću i čežnjom za nečim višim i vječnim. Mogla bi se opisati kao refleksija o prolaznosti dunjaluka (ovog svijeta) i čežnji za duhovnim ispunjenjem i vječnom ljepotom dženneta (raja).
Kroz simbole poput behara (cvjetanja), proljeća, suza i rastanka, izražava se prolaznost i emotivna težina zemaljskog života. S druge strane, spominjanje neba, dženneta i sjene kao zastora ukazuje na dublju duhovnu potragu, nadu u vječnost i čežnju za božanskom blizinom. Sve ove riječi zajedno odražavaju univerzalnu ljudsku težnju za smislom, ljepotom i mirom u ovom svijetu i onom vječnom.
Šaban Gadžo je također i autor melodije po kojoj je ova ilahija prvi put izvedena 1990. godine uz interpretaciju hora Gazi Husrev-begove medrese u Zetri.
Kad procvatu behari
kad dunjaluk zamiri
duša čežnjom procvili
davno smo se rastali
Kada proljeće donese behar i njegov miris ispuni svijet, duša osjeti tugu i čežnju, sjećajući se prošlih dana i dragih trenutaka, jer miris probudi najljepša sječanja. Rastanci su dio dunjalučkog iskušenja, a prolaznost svega podsjeća na prolaznost samog života. No, vjernik zna da svaka tuga ima svoj smisao i da se istinska bliskost ne gubi, već čeka svoje ponovno sjedinjenje u ahiretu, gdje neće biti rastanaka. Udaljenost i rastanak sami po sebi bude čežnju za rastankom.
Ovo nebo nad nama
Sjena je od zastora
Sedam kata nebesa
Usred nasih je prsa.
U islamu, dunjaluk se često opisuje kao prolazna sjena, iluzija u odnosu na ahiret. Nebo koje vidimo samo je veo koji skriva istinsku stvarnost – onu duhovnu i vječnu, koju ćemo spoznati tek nakon smrti. Ovaj stih može podsjećati na kur’anske ajete koji govore o tome da je ovaj svijet samo prolazna varka u odnosu na vječni život. “Život na ovom svijetu samo je prolazno uživanje, a onaj svijet je, zaista, Kuća vječna” (El- Mumin, 39)
Ovdje se može uočiti veza sa islamskim učenjem o srcu (qalb) kao središtu spoznaje i sjedištu vjere. Prava kula na nebesima – duhovna uzvišenost, Božanska blizina i spoznaja – ne nalaze se van nas, već u srcima vjernika. Valja savladati sve te katove i neprestano ponirati u sebe. To je veza s Uzvišenim Bogom već usađena u čovjeka, još od kallu bela. Ovih sedam katova upučuju na duhovne stepene kroz koje duša prolazi, sve dok ne dođe do duše kojom je Gospodar zadovoljan. Allah, dž. š., u Kur*anu kaže:
” A ti, o dušo smirena, vrati se Gospodaru svome zadovoljna, a i On tobom zadovoljan, pa uđi među robove Moje, i uđi u Džennet Moj! ” ( Al-Fagr, 27-30)
Nije prvi put da čijemo da čovjek predstavlja prepreku samome sebi. Čovjek mora sebe da savlada… i kao što smo sa behara skrenuli pogled ka nebesima a sa nebesa prema sebi, tako da sada gledajući u sebe dolazimo i do rastanka od sebe. Na šta nas upučuje sljedeća strofa.
Ko pogleda u sebe
Rastaće se od sebe,
Ispod toga ćadora
Hiljadu je dragulja/
Duša dertom izgara.
Ovaj prvi stih podsjeća na koncept fana’ u sufizmu – duhovni proces gubitka egoističnog “ja” i rastapanja u Božanskoj ljubavi i spoznaji. Kada čovjek iskreno pogleda u sebe, on shvata svoju prolaznost, slabost i ovisnost o Allahu. To ga vodi ka odricanju od lažnog ega i približavanju istinskoj svrsi – duhovnom sjedinjenju s Božijom voljom. Onaj ko se oslobodi svojih ovosvjetskih vezanosti, otkriva skrivena blaga – duhovne spoznaje, unutrnji mir i blizinu s Uzvišenim Tvorcem.
On je Onaj Koji je smiraj u srca vjernika spustio da bi vjerovanje na vjerovanje svoje povećali, a vojske nebesa i Zemlje su Allahove; Allah sve zna i mudar je.( El-Feth,4.)
Proljece je u nama
Kad se topi suzama,
I pustinja procvjeta
Nudeć’ sliku dženneta.
U islamu su suze simbol pokajanja (tevba), skrušenosti i duhovnog prečišćenja. Kada čovjek iskreno zaplače pred Allahom, njegov unutrašnji svijet se obnavlja, baš kao što proljeće donosi novi život nakon hladne zime. Pokajanje i dova pročišćavaju srce i dušu, donoseći unutrašnju svjetlost i duhovni rast. Ovaj stih I pustinja procvjeta, nudeć sliku dženneta podsjeća na Allahovu moć da iz suhe pustinje stvori život, baš kao što iz srca opterećenog grijesima može niknuti čista vjera. Kada se duša vrati Allahu, ona doživljava unutrašnje procvjetavanje – stanje smirenosti, zadovoljstva i duhovnog uzdizanja, koje podsjeća na ljepotu Dženneta. Podsječajući nas da Allah, dž.š., nikada svoje iskrene robove ne ostavlja same, jeste i primjer Hazreti Hadžere koju je Ibrahim, a.s., ostavio u pustinji (današnjoj Meki ) sa svojim tek rođenim sinom Ismailom. U to vrijeme, Mekka je bila nenaseljena, suha dolina bez izvora vode. Nakon što su potrošili zalihe vode, Hadžera je, u očajnoj potrazi za vodom, trčala između dvije uzvisine – Safe i Merve – nadajući se da će ugledati karavan ili izvor. Ova njena potraga kasnije je postala obred saj (trčanje između Safe i Merve) koji hadžije izvode tokom hadža i umre. Nakon sedmog puta između Safe i Merve, Hadžer se vratila Ismailu i zatekla izvor vode kako izbija ispod njegovih nogu. Ovaj izvor nazvan je Zemzem i do danas teče u Meki.
“One koji čine dobra djela čeka nagrada, i više od toga! Lica njihova neće tama i sjeta prekrivati; oni će stanovnici dženneta biti, u njemu će vječno boraviti”.(Junus, 26)
Pustinja je ovaj svijet bez Tebe, o Mustafa! I moj život je pust. Puste su bez tebe naše džamije, mihrabi, safovi, mimberi, ćursevi. A spašen je onaj kome Mustafa pruži ruku i povede ga. Ili jednostavno: Men lehu alkun selimun jaktedi bil Mustafa. (U koga je čista pamet, pristat će za Mustafom.) Šaban Gadžo
