Mrak je… I mir… Samo uravnoteženo disanje usnule djece. Nema svako svoju, sva djeca imaju tu jednu sobu. Zaspali su bez telefona, eksplozijâ svjetla sa ekrana i trovanja slikama i tonovima. I jutro, jednako tako.
Ne rastrgne noćni mir zvuk alarma u zoru. Majka je budna prije zore. Srce majke je alarm, ne samo za buđenje. Alarm koji reaguje na svaku opasnost u našem životu. Njen pogled je poligraf kojeg niko prošao nije. Mogao je u KGB za agenta ko je uspio da prevari taj islednički pogled.
Umjesto alarma, kuća se budila mirisom tek pečenog hljeba, “najstarijeg ni’meta”.
Nije se išlo po tu najstariju nafaku vani, ona nije dolazila u kuću, a često jeste izlazila iz nje.
Društvene mreže su bile komšijske posjete, posebno neka vremešna sparušena ruka najstarije žene u mahali koja bi se dohvatila kvake. Te smo ruke gledali sa divljenjem. Iste smo priče tih starica stotinama puta slušali, uvijek žudeći da ih ponovo čujemo, čeznući da što prije odrastemo da možemo ravnopravno sa starijima srknuti kahvu, umjesto da samo umočimo kocku šećera.
Danas, nove priče jedva izdržimo da pročitamo do kraja. Posjeta nema, komšije i rodbina ne znaju kakav namještaj imamo, nisu došli da vide, jer smo to već obajvili na društvenim mrežama.
I tako, sjedimo sami u svom novom namještaju, diveći se starim vremenima.
Ako tvrdimo da živimo u “pogrešnom vremenu”, vjerovatno smo sami greška svog vremena.
Jedna posjeta bližnjem bolja je od hiljade komentara i lajkova. Živa riječ, živi kontakt, živi razgovor… To je ono što nas čini ljudima.
Tehnologija obećava da ćemo uskoro imati SorrowBot – vještačku inteligenciju koja će “imitirati” dragu osobu koju smo izgubili, da bi nam ublažila bol za izgubljenim živim bićem.
Da li uopšte treba čovjeku još više vještačkih inteligencija, pored živog bića: čovjeka, prijatelja, drage osobe, uz koju bol prolazi makar samo zajedno ćutali? I kore hljeba, taze?
