Maternji jezik je jedno od najvažnijih pitanja identiteta. Ljudi nijesu svjesni važnosti i uloga koje jezik ima i vrši. Najčešće maternji jezik uzimamo tek tako. Nažalost, ne cijenimo dovoljno ovu izuzetnu blagodat i sposobnost kojom su ljudi počastvovani naspram drugih živih bića.
Jezik je osnovno sredstvo komunikacije među ljudima. Uz pomoć jezika, izražavamo i prenosimo informacije, osjećanja, misli, znanja, utiske, želje, doživljaje… uz pomoć jezika se molimo i približavamo Uzvišenom Stvoritelju… uz pomoć jezika pomažemo jedni drugima… Uloge ili funkcije jezika su mnogobrojne.
Jezik nije urođena već stečena sposobnost. To znači da nas jeziku uče od najranijih dana djetinjstva. Maternji jezik uvijek možemo i trebamo usavršavati, a kada se opismenimo – to postižemo istrajnim i kvalitetnim čitanjem. Nažalost, osobe koje nijesu svjesne važnosti maternjeg jezika i njegovog usavršavanja, ne čitaju i sebe jezički ne unapređuju. Takve osobe nijesu svjesne svog intelektualnog siromaštva i jezčke ogoljenosti.
Maternji jezik nije lako definisati. Lingvistički ga možemo definisati na više načina:
- To je prvi naučeni jezik po redosljedu usvajanja;
- To je jezik našeg porijekla;
- To je jezik koji najbolje znamo;
- To je jezik koji najčešće koristimo;
- To je jezik koji neko sam prihvata kao svoj maternji.
Dakle, definicije su brojnije i svaka od navedenih bi mogla biti prokomentarisana… - Maternji jezik je prvi naučeni jezik po redosljedu usvajanja. – U principu je tako. Međutim, ne mora biti, ukoliko smo rođeni negdje u inostranstvu i naši roditelji nas žele naučiti prvo jezik zemlje u kojoj živimo i odrastamo, onda prvi naučeni jezik neće biti maternji.
- Maternji jezik je jezik našeg porijekla. – Tako je jer jezički i nacionalni identitet nasljeđujemo od naših predaka (… pradjedova, djedova i očeva).
- Maternji jezik je jezik koji najbolje znamo. – Može ali ne mora biti. Primjeri koji opovrgavaju ovu definiciju odnose se na našu rodbinu koja živi u inostranstvu. Mnogi od njih bolje znaju engleski, njemački, švedski… od našeg maternjeg (bosanskog, crnogorskog, albanskog, romskog, srpskog, hrvatskog…) jer tamo žive, školuju se i rade.
- Maternji jezik je jezik koji najčešće koristimo. – Tačno ukoliko živimo u državi u kojoj je naš maternji jezik u državnoj – javnoj ili svakodnevnoj upotrebi. Ukoliko živimo van matične države, onda nije tako jer smo uslovljeni koristiti strani jezik države u kojoj živimo i radimo.
- Maternji jezik je jezik koji je neko prihvatio kao svoj maternji. – Najodgovarajuća definicija maternjeg jezika jer je maternji jezik odraz slobodnog prihvatanja a ne nametanja ili prisile. Međunarodni dan maternjeg jezika (International Mother Language Day) se obilježava 21. februara širom svijeta. Osnovni cilj je podizanje svijesti o značaju maternjeg jezika i multilingvizmu (višejezičnosti). Ovaj dan se obilježava svake godine od 1999. godine. Generalna Skupština UNESKO na prijedlog Bangladeša usvojila je 21. februar kao Dan maternjeg jezika, u znaku sjećanja na ubijene studente u Dhaki, u Bangaldešu jer su protestovali zbog toga što njihov maternji jezik nije proglašen za zvanični.
Bečki književni dogovor
Upitnost koja prati istorijsku postojanost bosanskog i crnogorskog jezika, lako je razriješiva znanjem o Bečkom književnom dogovoru.
Devetnaesti vijek je vrijeme konstituisanja nacija i maternjih jezika, jednom riječju ozvaničenja nacionalnih identiteta. To je razdoblje značajno za razvoj i konstituisanje južnoslovenskih jezika. U prvoj polovini devetnaestog vijeka, u Srbiji i Hrvatskoj teku procesi oko ujedinjavanja jezika na osnovu narječja i izgovora u zajednički standardni jezik. Na zapadnoj strani, na tome su radili nosioci hrvatskog preporoda, ilirci na čelu sa Ljudevitom Gajom; a na zapadnoj strani, na tome su radili Vuk Stefanović Karadžić i njegovi saradnici.
Ilirci na čelu sa Ljudevitom Gajom su pretendovali da ujednine Hrvate i sve Južne Slovene putem zajedničkog ilirskog jezika. Međutim, vlasti zabranjuju nazive ilirci i ilirski jezik, nakon čega su dato preimenovali u hrvatski.
Vuk Stefanović Karadžić i njegovi saradnici smatraju da su svi narodi koji govore štokavskim narječjem i ijekavskim i ekavskim narječjem – Srbi, a to znači i Bošnjaci i Crnogorci te su za njihov jezik smatrali srpski a ne bosanski i crnogorski.
Bečki književni dogovor se desio 1850. godine. Beč ili Viena je bio centar kulturološkog i intelektualnog okupljanja u tom periodu. Sastaju se predstavnici dvije nacionalne i jezičke struje – srpski i hrvatski. Na čelu srpskih predstvanika bio je Vuk Stefanović Karadžić. Na čelu hrvatskih predstavnika bio je Ljudevit Gaj. Bošnjačkih i crnogorskih predstavnika nije bilo jer nijesu ni pozvani, očigledno iz političko-ideoloških tendencija. Očigledno, cilj je bio da potpuno potisnu i potru lingvonime (nazive jezika) bosanski i crnogorski jezik.
Pojašnjenije, u Beču 1850. godine, Vuk Stefanović Karadžić pretenduje da jezike dijela Balkana svrsta pod jedan naziv – srpski jezik. Nasuprot njemu, Ljudevit Gaj pretenduje da jezike dijela Balkana nazove hrvatskim. Pretenzije i jednih i drugih su jasne. Na kraju ipak dolaze do kompromisnog rješenja i jezike dijela Balkana nazivaju srpsko-hrvatskim ili hrvatsko-srpskim.
Odlukom Bečkog književnog dogovora biće načinjena ogromna nepravda bosanskom i crnogorskom jeziku, odnosno njihovim govornicima. Posljedice su brojne, a glavna je poricanje prava na maternji bosanski ili crnogorski jezik. Međutim, dok god živi jedan narod živi i njihov maternji jezik. Bosanski jezik će živjeti u Bošnjacima uporedo sa crnogorskim jezikom koji će živjeti u Crnogorcima.
Bečka linvistička istorijska nepravda pratiće bosanski i crnogorski jezik sve do raspada Socijalističke Federativne Republike Jugoslavije, rata na ovim prostorima te državnog osamostaljivanja Bosne i Hercegovine te Crne Gore. U samostalnoj državi Bosni i Hercegovini, lingvonim bosanski je vraćen u zvaničnu upotrebu 1993. godine. Crnogorski lingvonim je vraćen Ustavnim ozakonjenjem tek 2007. godine. Dakle, istorijska nepravda je otklonjena nakon sto pedeset godina.
Pravo na maternji jezik
Pravo na maternji jezik treba biti zakonom i Ustavom regulisano. U državi Crnoj Gori kao demokratski i pravno uređenoj državi, pravo na maternji jezik je uređeno zakonski, odnosno najvišim državno-pravnim aktom – Ustavom. U školskom sistemu skraćenica CSBH jezik je zapravo potvrda da učenici imaju pravo da govore svojim jezicima: crnogorskim, srpskim, bosanskim ili hrvatskim. Takođe, Albanci kao autohtoni narod imaju pravo na školovanje na albanskom jeziku. Ostaju upitni romski jezik i jezici stranaca koji žive ovdje. Obrazovanjem i intelektualnim snagama, vjerujemo da će Romi uspjeti da unaprijede svoju književnost i lingvistiku te nadomijeste ono što im je vjekovima uskraćivano. Strancima bi trebalo omogućiti unapređenje maternjih jezika u Crnoj Gori putem dopunskih školskih časova.
Moramo imati u vidu da se neprikosnovena važnost maternjeg jezika ogleda u tome što je to identitetski elemenat kojim se narod i pojedinac opiru asimilaciji. Pod asimilacijom podrazumijevamo društveni proces u kojem se narodi ili pojedinci stapaju ili izjednačavaju sa drugim tako što prihvataju njihovu kulturu i običaje. Protivni smo identitetskoj asimilaciji iz razloga jer smo svjesni da je to porodični i višegeneracijski emanet koji smo preuzeli na sebe i koji treba prenijeti na nove potomke i generacije koje dolaze. Svjesni smo pritom i nepobitnog značaja multilingvizma jer je jezik takođe veoma bitan prilikom integracije među različitim narodima i kulturama. Pod integracijom podrazumijevamo međusobno povezivanje pojedinca i društva u skladnu i funkcionalnu društvenu grupu. Bez kvalitetno integrisanog pojedinca i društva ne možemo govoriti o bilo kakvom napretku ili dobru. Što više jezika znamo to je više komunkacijskih polja i mogućnosti otvoreno pred nama.
Poštujmo i podržimo jedni druge u pravima na slobodan izbor za maternji jezik.
Srećan 21. februar – Međunarodni dan maternjeg jezika!
