Onaj ko se bude za dobro zalagao – biće i njemu udio u nagradi, a onaj ko se bude za zlo zauzimao – biće i njemu udio u kazni. – A Allah nad svim bdi! (Sura Žene, 85)
Mjesec ramazan je, to svi muslimani znaju, vrijeme dubokog promišljanja sebe i svijeta. Glad koju osjećamo tokom posta nije samo fizička – trebala bi biti i glad za poštenijim i iskrenijim pozicioniranjem sebe prema Gospodaru svih svjetova, ali i Njegovim stvorenjima na zemlji. Otuda nam ramazan dolazi i kao vrijeme posebne spoznaje i bereketa koji se iznova spušta na nas još od početka objave. Stoga se, u ramazanu, prisjećamo intenzivnije nego u drugim periodima godine, životnog puta našeg Poslanika, alejhisselam, i njegovih ashaba – pamtimo njihove nevolje, borbe, stremljenja, odricanja i iznad i ispred svega – iskrenosti.
Otuda je vrijeme da se u ramazanu, svako za sebe, zapitamo gdje je naša iskrenost. Budući je iskrenost vezana i za odnos prema svijetu, propitivanje u nekoj mjeri valja kontekstualizirati. Posebno u doba prijelomnih događaja kakav je sigurno genocid koji Izrael, nesmiljeno i nesmetano, čak uz podršku velikih svjetskih sila – navodnih čuvarica ljudskih prava, provodi u Gazi i diljem okupirane Palestine, žešće nego ikad. Pošto je Palestina – danas više nego ikada – lakmus papir i ummeta i čovječanstva, pitanje naše iskrenosti se veže upravo za ono što se u javnom govoru spominje kao “palestinsko pitanje”. Ovogodišnji ramazan, dakle, dolazi u vrijeme kada su stanovnici, muslimani, Gaze izloženi neopisivim patnjama. Glad, razaranja i gubitak najmilijih postali su surova svakodnevica za milione Palestinaca, postavljajući pitanja o našem poimanju solidarnosti i vjerskih praksi.
Ljudi u Gazi prisiljeni su jesti divlje bilje i koristiti hranu za životinje kako bi napravili “hljeb”, dok izraelske snage sprečavaju pristup humanitarnoj pomoći. Realnost izraelske agresije rezultirala je masovnim gubitkom života, razaranjem domova i infrastrukture, te namjernim izgladnjivanjem Palestinaca pa izaziva duboka moralna i etička pitanja. Dok se u Gazi umire, i od toga okreće glava, na kojoj smo, iskreno, strani? Drugim riječima, šta nam zaista znači genocid koji se provodi nad Palestincima? Da bismo bolje shvatili, trebamo se podsjetiti da ove okrutne činjenice nisu samo statistike već su svjedočanstvo o dubokoj ljudskoj patnji. Nijedan segment postojanja Palestinaca nije ostao neizložen brutalnom nasilju. Vidimo li to?
Od oktobra prošle godine, prema posljednjim izvještajima, izraelska agresija rezultirala je smrću 29.092 Palestinaca, među kojima je najmanje 12.000 djece i 8.000 žena, dok je 69.028 ozlijeđeno. Najmanje 7.000 ljudi je još uvijek pod ruševinama, prema Uredu za medije Vlade Gaze. Osim toga, ubijeno je 130 novinara, najmanje 340 zdravstvenih radnika i 46 službenika civilne zaštite. Izraelska vojska je uništila 70.000 kuća, dok je 290.000 oštećeno, toliko da su nenastanjive. Prema podacima UN-a glad i teška pothranjenost su rašireni u Gazi, gdje 2,2 miliona Palestinaca pati zbog ozbiljnih nedostataka hrane, lijekova i drugih humanitarnih zaliha. Namjerno izgladnjivanje civila, uskraćivanjem neophodnog za opstanak i preživljavanje, prepoznato je kao ratni zločin prema Ženevskim konvencijama i Rimskom statutu. I Vijeće sigurnosti UN-a je to prepoznalo kao ratni zločin i opću povredu međunarodnog prava. Velike sile se, skupa s Izraelom, svojski trude da te konvencije ostanu mrtvo slovo na papiru, barem kada je u pitanju Palestina. No, gdje smo mi muslimani koji smo prema drugim muslimanima, a i prema Palestini, obavezani nečim mnogo utemeljenijim i većim od konvencija?
Ako to promislimo u svetome mjesecu ramazanu, možda ćemo osvijetliti činjenicu da post, iako je lični ibadet, ima duboki društveni kontekst, naročito kada se uzme u obzir patnja onih u Gazi. Ramazan nas poziva na suosjećanje s gladnima i siromašnima, uči nas važnosti dobrotvornosti, altruizma i ljubavi. Međutim, kako naša vjerska praksa odražava naše odnose prema onima koji trpe? Jesmo li spremni preći granicu površnog suosjećanja i poduzeti konkretne akcije koje bi mogle ublažiti njihove patnje? Nekako tiho promiču među nama – red ograda u glavi, koje opravdavamo svojom nemoći pa red onih stvarnih ograda na kapijama Gaze, koje, kao ne vidimo.
Islamska filozofija posta ilustrira humanizam i potvrdu života, transformirajući umijeće samoodricanja u instrument samokontrole i plemenitosti. Ova filozofija nas poziva da iz svog posta izlazimo pročišćeni, bolje pripremljeni za obavljanje dužnosti prema u svijetu koji nas okružuje. Da, ramazanski post nas uči odricanju, ali također zahtijeva od nas da širimo istinu i pravdu. Naša vjera i djela moraju se spojiti u silu za dobro, podstičući nas da preispitamo kako možemo doprinijeti da surovost bude izolirana i kažnjena.
U kontekstu Gaze, to znači prepoznavanje patnje palestinskog naroda i traženje načina kako im pomoći, ne samo kroz molitve i finansijski, već i kroz aktivno zagovaranje pravde i ljudskih prava. I dalje, ne samo kroz zagovaranje koje se, nažalost i najčešće, ispuše na društvenim mrežama nego i vršenje aktivnog pritiska – kako se to kaže građanskog – na sve institucije koje mogu i trebaju učiniti nešto po pitanju Palestine. I istovremeno trebamo skretati pažnju svima koji imaju moć, posebno muslimanima, na njihovu odgovornost za Palestinu. Jer, lažni govor i postupanje po njemu, na koji smo upozoreni u hadisima našeg Poslanika, a.s. – a koji dovodi upitanje naš post budući da našem Gospodaru nisu potrebni naši glad i žeđ – nije samo iznošenje tračeva. Lažni govor je i proizvodnja relativizatorskih i narativa kojima nas moćnici ubjeđuju da oni i ne mogu baš pomoći Palestini jer… složeno je to. Kao da je u slučajevima genocida ikada i postojala složena slika.
Ovo, pak, ne znači kako treba potcijeniti moć malih doprinosa. Koliko je samo gladnih usta nahranjeno i koliko rana previjeno od priloga koje su skupljali dobri i pošteni, a takozvani mali i obični ljudi širom svijeta? Svaki doprinos, bez obzira koliko malen bio, ima vrijednost. Od donacija humanitarnim organizacijama do obrazovanja drugih o situaciji u Gazi – svaki korak prema solidarnosti i pomoći je korak prema ispunjenju naših dužnosti prema čovječanstvu.
Dovoljno je da par puta umjesto raskošnog iftara koji ćemo podijeliti na društvenim mrežama pojedemo nešto jednostavnije i razliku doniramo nekoj od organizacija koje vrijedno prikupljaju pomoć za Palestinu. Ili, dovoljno je da naše javne ličnosti koje gostuju na iftarskim programima umjesto prepričavanja svojih porodičnih tradicija i načina spremanja jela iskoriste prostor da skrenu pažnju na neke od manje poznatih detalja o genocidu u Palestini. Nadati se da ćemo tako, svako u domeni u kojoj može, pomoći našim braći i sestrama u Palestini. Pomaknut će se neka “ograda”, a i post će nam biti ljepši. Jer, u konačnici, prava mjera naše vjere nije samo u našoj odluci da se odreknemo hrane ili pića, već u spremnosti da djelujemo u ime pravde i čovječnosti.
