Piše: Fuad Čekić
U srijedu naveče nastupila je nova 1447. godina po hidžretskom kalendaru. Većini je prošla nezapaženo – spomenuće se u ponekom vjerskom obraćanju, možda u bilješci ispod vijesti, ali rijetko gdje kao znak civilizacijskog samorazumijevanja.
A trebalo bi.
Jer vrijeme nikada nije bilo samo sat ili kalendar. U svakom društvu, kroz svaku vlast, ono je bilo pitanje moći. Ko određuje šta se pamti, određuje i kako ćeš misliti. A kad neko upravlja tvojim mišljenjem, ne mora ništa da nameće – sve drugo slijedi samo.
Kad nastupi nova hidžretska godina, nije zgoreg osvrnuti se na islamsku interpretaciju vremena. Možda i na nas same. Jer rijetko se pitamo kako stojimo. Ne prema onome šta smo stigli da uradimo, nego prema onome što nas je stiglo, dok smo trčali da “postignemo”.
U islamu, vrijeme nije niz brojeva. Nije alat za organizaciju dana. Nije neutralna pozadina na kojoj se odvijaju događaji. Vrijeme je svetinja.
Kur’an kaže: “Zaista je broj mjeseci kod Allaha dvanaest – u Allahovoj Knjizi – još od dana kad je nebesa i Zemlju stvorio. Od njih su četiri sveta…” (Et-Tevba, 36).
To nisu prazni mjeseci. To su periodi zaustavljanja nasilja, mjeseci u kojima se ne smije započeti rat, u kojima prestaje osveta, u kojima se obnavlja ravnoteža. Zakon mira je upisan u samo tkivo vremena. Vrijeme u islamu nije tehnička kategorija – ono je moralno oblikovano. Nosi ritam Objave, red namaza, strukturu posta, kruženje hadža. Svaki trenutak je vezan za obavezu, podsjećanje ili zabranu. Ne postoji “prazno vrijeme”. Postoji ili vrijeme s Bogom – ili vrijeme potrošeno u zaboravu.
U jednom kudsijj hadisu, prenosi se da je Allah dž. š., rekao: “Ne vrijeđajte vrijeme, jer Ja sam vrijeme.” (lā tasubbū d-dahr, fa-inna llāha huwa d-dahr).
To ne znači da je vrijeme božanstvo – već da je ono božanski raspored, prostor u kojem se odvija Njegova volja. Vrijeme nije nešto nad čim čovjek ima suvereno pravo. Vrijeme je data stvarnost – a ljudsko je da ga koristi u skladu s vrijednostima, ne u skladu s računicom.
Ali čovjek odavno pokušava da to promijeni. Pomjera dane kad mu ne odgovaraju, zaboravlja datume kad mu ne pašu, proglašava praznicima dane koje bi istorija zabilježila sasvim drugačije. Kur’an to zove nasīʾ — pomjeranje svetih mjeseci zarad interesa. I kaže: “to je dodatni vid nevjerništva. “
Ne zato što si pomjerio broj. Nego zato što si izbrisao istinu. A motivi za brisanje istine nijesu uvijek isti – ali rezultat je sličan: gubi se orijentir.
U nekim slučajevima to je čista ekonomija, kao kod Saudijske Arabije. Tamo se budućnost planira kroz “Viziju 2030”, a gotovo niko i ne zna da je to zapravo 1451. godina po hidžri. Nije to previd. To je odluka. Hidžretska godina je kraća za 10 do 11 dana od gregorijanske.
Kada se plata računa po gregorijanskom kalendaru – radnik radi deset dana više. Ne jednom, već milion puta. Deset dana puta desetine hiljada radnika koji učestvuju u velikim državnim projektima – i eto vam uštede. Kalendar više nije podsjetnik na Boga, već sredstvo obračuna.
U drugim slučajevima motiv je asimilacija, kao što je to bilo kod Osmanskog Carstva krajem 19. vijeka. Tada nisu napustili hidžretski kalendar zbog uštede, već iz želje da budu priznati kao “moderni”. Da izgledaju evropski. I tako su se okrenuli tuđem vremenu da bi djelovali civilizacijski prihvatljivo. A kad ti je važnije kako izgledaš nego ko si, prvi korak je – promjena vremena. Prestaješ da brojiš dane kao svoji. Počinješ da ih brojiš kao tuđi. Tada prestaješ biti civilizacija i postaješ dodatak.
A najčešće, naročito kod nas na Balkanu je to vidljivo, motiv je ideološki. Istorija se prepravlja radi dnevne potrebe. Datum ne služi pamćenju, već proizvodnji narativa. Dodaje se heroj, uklanja se zločin, mijenja se mjesto, prepravlja smisao. Nekada se zaborav nameće kao državna strategija. Simboli se mijenjaju tiho . Istorija ne stoji – ona kleči pred dnevnom politikom.
Pojednostavljeno to na Balkanu izgleda ovako: po pravilu se za dan sjećanja izabere datum koji je istorijski kontraverzan, pa se situacija unaprijed postavi tako da gori. Imaš one koji taj datum slave, imaš one koji ga oplakuju – i imaš one kojima je svejedno. A upravo su ti treći najopasniji. Jer žele državu bez identiteta. A takva ne postoji.
I tu obično dolazimo do obrasca. Kad god neko sa strane želi da “stabilizuje” Balkan, obično predloži te treće. Djeluju kao kompromis. I budu instalirani kao neutralni. A onda nastaje haos.
Jer svaka država, ako želi da opstane, mora imati svoje pamćenje. Svoju osobenost. Kao što ljudi imaju otisak prsta, ili karakter. Kad to izblijedi, kad se kaže „sve je to prošlost“, dobijemo vakuum – prostor u kojem svako igra svoju igru. I onda, kad ti ravnodušni dođu na vlast, nastaje opšta pometnja. Ne zato što žele sukob, nego zato što nemaju orijentaciju, pa ne znaju ni gdje da usmjere grane.
Tada više nije problem što su neki za, a drugi protiv. Problem je što niko više ne zna ni šta je bilo, ni zašto se pamti, ni šta se stvarno slavi. A kad svi igraju svoju istinu, onda više ništa nije istina.
Sve ovo pišem dok pokušavam naći bijeg od podgoričkog sunca na rijeci Cijevnoj učeći mog Davuda da skoči sa stijena. Deremo se jedno na drugo, sunce prži – četrdeset stepeni, a voda nas poliva kao da nas hladi i kažnjava u isto vrijeme. On se boji, ja se derem – sav sam nervozan, kao da skače za moj račun, a ne svoj. I tako satima. Ljudi nas gledaju k’o ludake. Isto kao kad Evropi pokušaš objasniti Balkan – uvijek ista grimasa: prezir pomiješan s gađenjem, prekriven usiljenom kurtuazijom zainteresovanosti.
Na kraju – dignem ruke. Smirim se. I baš tada, bez galame, bez pritiska, on stane, udahne – i skoči.
Džaba sam trošio živce. Valjda je i s nama tako: dok sami ne savladamo lekciju, niko nas ne može naučiti. Stranci nas neće naučiti ni kad to “iskreno” žele – jer ono što moraš sam da preskočiš, niko ne može da ti prenese.
Možda zato i godine prolaze, a mi stojimo. Jer još nismo odlučili da skočimo. Ne preko stijene – nego preko sebe.
Možda u 1447. godini neko od nas upravo to učini: Ne da slavi prošlost, nego da oslobodi budućnost.
Do tada – neka vam je mubarek 1447. hidžretska godina.
