Prošle sedmice, izraelske snage pokrenule su najveću vojnu operaciju na Zapadnoj obali od 2002. godine (Arhiva/AFP). Palestinci otvoreno govore o „gazifikaciji“ Zapadne obale. Da bi se to razumjelo, to bi značilo gotovo potpuno uništenje palestinske civilne infrastrukture i prisilno raseljavanje 90 posto stanovništva, bez uzimanja u obzir žrtava. Da li je ovo sljedeće tragično poglavlje za Palestinu?
Prije 7. oktobra, situacija na Zapadnoj obali već je bila užasna. Nasilje naseljenika i izgradnja naselja dostigli su rekordne nivoe. Globalna zajednica za ljudska prava gotovo jednoglasno je optuživala Izrael za sistematsku diskriminaciju na Zapadnoj obali, zločin aparthejda. Oko 750.000 doseljenika ima ekskluzivna privilegovana prava prema izraelskom građanskom zakonu, dok Palestinci žive u vanrednom stanju, često zatvoreni u pritvorskim centrima gdje dokazi ukazuju na redovno zlostavljanje i mučenje. Ipak, nakon što su izraelske snage prošle sedmice pokrenule najveću vojnu operaciju na Zapadnoj obali od 2002. godine, postavlja se pitanje: koliko daleko će ovo ići?
Neke od taktika bit će jezivo poznate stanovnicima Gaze: zračni udari, ciljanje bolnica, klinika i medicinske infrastrukture. Način na koji je Izrael monopolizovao vodnu infrastrukturu također podsjeća na procese u Gazi. Surova realnost je da Izrael ima sredstva, motiv i priliku. Sva infrastruktura je tu: zid, barijere, kontrolni punktovi i sistemi nadzora.
Izrael je zgnječio palestinsko stanovništvo u Gazi, učinivši enklavu praktično nenastanjivom. Palestinske zajednice na Zapadnoj obali mogle bi se suočiti s istim procesom. Zapadna obala mogla bi se pretvoriti u kavezni sistem sličan onom u Gazi, čak bi mogla osporiti Gazu za neslavnu titulu najvećeg zarobljeničkog logora na svijetu. Sva potrebna infrastruktura je već postavljena: zid, barijere, kontrolni punktovi i sistemi nadzora.
Tu je i izraelska namjera. Premijer Benjamin Netanjahu godinama se zalaže za pripajanje oblasti C. Ministar finansija Bezalel Smotrič obećao je milion novih naseljenika na Zapadnoj obali prije samo dva mjeseca. Pražnjenje Jordanske doline i brda Južnog Hebrona od palestinskih zajednica sada će biti ubrzano. Izraelski ministar vanjskih poslova, Izrael Kac, nije mnogo umirio situaciju kada je na X-u (bivšem Twitteru) objavio: „Moramo se pozabaviti ovom (terorističkom) prijetnjom svim neophodnim sredstvima, uključujući, u nekim slučajevima, intenzivne borbe, omogućavajući stanovništvu da privremeno (evakuiše) iz jednog susjedstva u drugo, unutar izbjegličkog kampa, kako bi se spriječile povrede civila i omogućilo uništavanje terorističke infrastrukture koja je tamo postavljena.“
Visoki predstavnik EU za vanjsku politiku i sigurnost, Žozep Borel, odgovorio je: „Još je više zabrinjavajući poziv ministra vanjskih poslova Izraela da se raseljavaju ljudi sa Zapadne obale, radeći manje-više isto što su radili sa ljudima u Gazi. Ovo je potpuno neprihvatljivo.“ Kac je uzvratio na X-u: „Protivim se raseljavanju bilo koje populacije iz njihovih domova.“ Ovo su komentari s obzirom na monumentalno raseljavanje Palestinaca koje je njegova vlada nadgledala.
Ako Izrael može da se izvuče sa genocidom u Gazi, šta drugo može da uradi? Ovo se pitaju mnogi na izraelskoj desnici.
Iran će poslužiti kao izgovor. Izraelski ministri tvrde da je Iran otvorio istočni front na Zapadnoj obali. Sve ovo djeluje previše zgodno, predvidljivo i nedokazano. Što se tiče palestinskog rukovodstva, ova izraelska koalicija će vjerovatno početi tretirati Palestinsku upravu na isti način kao Hamas, osim ako se ne ponaša kao pudlica okupatora. Visoki ministri žele iskorijeniti PA, baš kao i Hamas.
Ipak, moglo bi se tvrditi da će Gaza doživjeti sličan tretman i na Zapadnoj obali. Naseljenici već čekaju u redovima za kolonizaciju nekretnina u Gazi, čak sade drveće kako bi simbolično preuzeli pravo na zemlju. Izrael je očigledno podijelio enklavu na tri dijela, kao što je bilo prije 2005. godine, i to bi mogao biti tek početak. Naselja u Gazi također bi mogla dovesti do ponovnog uvođenja istog režima aparthejda kao na Zapadnoj obali; dva zakona za dva naroda, s superiornim pravima za izraelske Jevreje na svakom nivou.
Sve ovo ne znači da postoji jasan plan izraelske vlade. Koalicija je previše nekoherentna za to. Ali postoji niz zajedničkih ambicija koje bi se, usred trenutnih užasa, mogle oportunistički ostvariti. To uključuje ponovno zauzimanje Gaze, uz određeni stepen etničkog čišćenja, ciljeve koji su već prilično postignuti. To bi moglo značiti dalje velike transfere zemljišta Izraelu na Zapadnoj obali, što bi dovelo do aneksije barem Zone C, uz veliko raseljavanje Palestinaca u već prenatrpane gradove. A to bi moglo značiti slamanje svih oblika palestinskog rukovodstva i upravljačkih struktura.
Vrhunac svega moglo bi biti konačno rušenje status quo sporazuma o svetim mjestima u Jerusalimu, što bi moglo dovesti — u najalarmantnijem scenariju — do izgradnje sinagoge na Al-Haram Al-Šarifu, kako je obećao ministar za nacionalnu sigurnost, Itamar Ben-Gvir.
Ovo je izraelski oportunizam na steroidima, potpomognut saučesništvom SAD-a i nesposobnošću ostatka međunarodne zajednice. Ako se Izrael izvuče sa genocidom u Gazi, šta drugo može da uradi? Ovo se pitaju mnogi na izraelskoj desnici. Ali to je također posljedica urušavanja izraelskog političkog centra i ljevice, te potpunog neuspjeha postojećih palestinskih rukovodstava.
Nijedan od ovih scenarija nije neizbježan. Ipak, sa svakom sedmicom koja prolazi bez zaustavljanja izraelskih zvjerstava, nezamislivo postaje zamislivo, čak i neizbježno.
*Mišljenje i stavovi iznijeti u ovom članku su autorovi i ne odražavaju nužno uredničku politiku radija Fatih.
