Piše: Afan Latić
Bila je zdrava. Zamišljala je zdravlje kao prozračno jutro: ono kad ustaneš, udahneš, i znaš da si čitav. Imala je mir u sebi, red u nalazima i vjeru u bijele mantile. Otišla je da potvrdi da je dobro.
Vratila se s hemoterapijom. Rekli su joj da mora početi odmah. Nisu joj rekli šta liječe. Samo da je hitno. A ona: poslušna. Kao i većina nas kad nas okruže riječi koje ne znamo izgovoriti, a kamoli razumjeti. Nije se bunila. Tijelo je već bilo u rukama.
Dok su joj u vene ulazili lijekovi za bolest koju nije imala, iz nje su izlazili dani, povjerenje, kosa, tihi osjećaj da je neko negdje ipak znao šta radi. A onda je došla istina. Na papiru. Suva. Beživotna.
Zdrava žena je liječena od bolesti koju nije imala. I sada, kažu, treba joj isplatiti četrdeset šest hiljada eura. Da se pokrije ono što se ne može pokriti: strah dok čekaš nalaz, slabost koja dolazi bez razloga, pogled u ogledalo koji te ne prepoznaje. Valjda da se pokrije što je pila hemiju umjesto vode. I da, novac će doći. Kao što kiša dođe nad kuću koja više nema krov. Kasno. Prekasno da se pokrije ono što je već procurilo kroz čovjeka. Neće biti krivih. Ne zato što ih nema, već zato što će svi gledati u dokumente, u protokole, u proceduru.
A niko u ženu. U njen pogled. U njenu noć. U njen stomak koji se grčio od nečega što je nosila bez razloga. Jer ovdje je, izgleda, dovoljno da obučeš mantil i kažeš da znaš. Ko će te provjeravati?
Možda jednog dana, kad sve ovo prođe, kad se mediji stišaju, kad papir zaboravi mastilo, ona opet bude zdrava. Ne po nalazu, nego po snazi da zaboravi. Do tada ostaje zapisano:
Ima zemalja gdje te liječe kad si bolestan. Ima i zemlja gdje moraš paziti da ne ozdraviš previše da ne bi završio na terapiji. Hemoterapiji. Zdrav ili zdrava…
