Piše: Fuad Čekić
Jeste li se ikada zapitali kako kod nas mitologije prolaze kao činjenice? Kako se bajke ugrađuju u temelje države, a legende upisuju u udžbenike istorije? Ja jesam. Zadnjih mjeseci o tome razmišljam češće nego što bih volio. I ova priča sa Bećkom i knjigom koje nema samo je produbila moju znatiželju. Pretpostavljam da se Bećo u nekom društvu nahvalio da piše knjigu – važnu, ozbiljnu, o identitetu naroda, jeziku, kulturi, nečemu što “ostaje za pokoljenja”. Znate već taj ton. Kao kad se neko u kafani pohvali da je za dan iscijepao jednom rukom 50 metara drva, dok ih je drugom slagao – a ostali klimnu glavom, i ne slušajući ga, povjeruju. Tako i ovdje – neko je prepričao, drugi klimnuo, a treći potvrdio – i knjiga napisana.
“Neko” je knjigu predložio žiriju, a ovi podigli ruke. Jer sad bi bilo ispod časti da “intelektualci” svjetskog glasa nisu pročitali tako epohalno djelo. Čuj, stvarno bi bila bruka kazati da nisu pročitali Bećinu knjigu. I to im nije prvi put. Pretpostavljam kako su ranije dodjeljivali nagrade – vjerovatno po istom receptu: priča, dogovor, ruka u vis, kao fol sve je pročitano i provjereno. Toliko su se opustili da su ovaj put zaboravili čak i da zatraže knjigu.
Da ne širim – nije Bećo kriv što se čačkalica baš na njemu slomila. Što bi rekao narod: “Snašlo ga.” Mrčo sad pokušava da se izvuče, ali džaba – nekad je moralo da pukne. Halali, Bećko, što je baš na tebi. Razumijemo – pokušao si, ni prvi ni posljednji. Kome bi palo na pamet da će neko zatražiti knjigu? Stvarno! Ko još danas čita? Nisi računao na to – i dobro. Možda i sam vjeruješ u mitove i nikada ih ne provjeravaš, nego ih po difoltu živiš i razmišljaš po njima. I to što se vadiš da su i drugima ranije dodjeljivali po tri ili četiri nagrade na isti način – ne pije vodu. Sve je to istina, nije ništa novo. Ali džaba. Zapravo, jedina tvoja krivica je što se vadiš – šuti. Pusti, proći će.
No, poenta ove priče nije Bećko. On je samo uradio ono što bi većina uradila – oslonio se na ranije iskustvo. A to ranije iskustvo nam kaže da se kod nas više vjeruje u priče nego u ono što se može vidjeti, dodirnuti, pročitati, provjeriti. I to se, evo, potvrdilo i na komisiji.
Poenta je, zapravo, da je “najčasnija“ državna komisija glasala da se dodijeli Trinaestojulska nagrada “autoru” za knjigu koja ne postoji. Oni su krivi. Žalosna nam majka. Kad intelektualni, kulturni, “akademski” vrh države vjeruje na riječ, bez činjenica, bez provjere – šta onda sve običan narod može da proguta? Sad mi je jasnije i kako smo svojevremeno progutali lažnog cara – Šćepana Malog. I sve one priče i mitove – kako je jedan iz sela pobio sto Turaka, ili stotinu partizana, ili četnika, i za kraj – udario sam sebe jer nije imao više koga. Kako je neko tamo ptičarkom ubio patku, “a ovi požurili da proglase ustanak” – što bi rekao jedan moj prijatelj.
Sve to, vremenom, postaje temelj našeg kolektivnog identiteta. I sve to ulazi u lektire, udžbenike, spomen – ploče. Tako se gradi naracija – ne na činjenicama, već na “čuo sam”, “rekla mi baba”, “pričali su stari”. A ako neko pita za dokaze – onda je odmah “protiv naroda”, “izdajnik”, “bez poštovanja prema precima.”
Primjer vam je slučaj Beća, koji je odmah na nepostojanje knjige odgovorio optužbom za antisrpsku histeriju:
https://www.cdm.me/drustvo/vukovic-moja-knjiga-je-registrovana-u-srbiji-ovo-je-antisrpska-histerija
Nagrada za “knjigu koje nema” samo je logična posljedica društva koje se godinama trenira da vjeruje u ono što želi – a ne u ono što jeste. I zato je Bećkov slučaj samo simptom. Njegova nagrada nije izuzetak, već pravilo. Jer mi ne volimo dokaze – volimo priče. Mi ne volimo istinu – volimo mit. A naročito volimo kad mit zvuči kao dobra kafanska anegdota, začinjena patriotskim suzama i, po mogućnosti – pjesmom.
Ova sa Bećom će se još dugo prepričavati.
I zato nije kriv Bećko – oslonio se na naš mentalitet. Čovjek, s pravom, nije ni očekivao da neko postavi pitanje: “Đe je knjiga, Bećo?”
Zato, dragi moj “građanine” – spavaj mirno. Mitovi i bajke na koje si navikao i dalje žive. Da su nagradu uručili stvarno onom koji je zaslužuje – to bi bila novinska senzacija. Komisija je, zapravo, postupila po ustaljenoj kulturološkoj matrici.
I pustite Beća da na miru čita knjigu koju je napisao.
