Piše: Omer Kajoshaj
Vjera i nauka koegzistiraju vjekovima. Istina; ponekad kao sinteza, tj. komplementarne, kao dvije preklapajuće istine, a ponekad kao antiteza, kontradiktorne, tj. zasebne oblasti, sukobljene do mjere da je vjera znala ubiti nauku (Galileo), a nauka je znala ubiti Boga (Nitche; “Bog je mrtav”).
Nauka gotovo da nema potrebe za religijom, budući da se oslanja na posmatranje i mjerljive, ponovljive i empirijske podatke, a u nedostatku naučnog odgovora, dovoljna je “slučajnost”.
Međutim, religija ima i te kako potrebe za naukom, zbog toga ona podstiče težnju za naučnim znanjem kao način jačanja vjere i razumijevanja svijeta.
Bez nauke (astronomije) nemoguće je odredjivati tačno vrijeme dnevnih molitvi, smjer Kible, početak Ramazana; (matematike) određivanje nisaba za davanje zekata; (medicine) razumijevanje štetnosti zabranjene hrane i pića; (psihologije) razumijevanja čovjeka (sebe).
Iz naučne perspektive, stara sufijska maksima “Ko spozna sebe, spoznat će svog Gospodara” (arapski: Man ‘arafa nafsahu fa-qad ‘arafa rabbah), bi danas glasila “Ako želiš ispravno razumijeti vjeru prouči i psihologiju”.
Na primjer: U gotovo svim religijiama zavist se smatra negativnom osobinom koja dovodi do ozbiljnih posledica. Medjutim, potpuno razumijevanje zavisti jedino je moguće kroz psihološku naučnu perspektivu, koja nju definiše kao kompleksnu, bolnu, negativnu emociju nezadovoljstva i ogorčenosti, uzrokovana željom za posjedima, osobinama, kvalitetama ili postignućima druge osobe, koja često izaziva tugu, frustraciju, zlobu a nerijetko i neprijateljstvo.
Ovakav pristup analize zavisti omogući će nam jasnije shvaćanje Božijeg imperativa “Reci: Utječem se Gospodaru svitanja …od zla zavidljivca kad zavist ne krije!” (Kur’an, 113), i potrebu za ozbiljniji tretman ove negativne ljudske osobine.
