Ono što danas znamo o staklu u prošlosti dolazi iz arheoloških iskopina i spisa putnika tog vremena. Dakle, znamo da je Sirija u XIII i XIV stoljeću bila veliki centar ovog finog materijala, u gradovima Alepu i Damasku. Ibn Batuta je opisao Damask kao centar za proizvodnju stakla kada je proputovao tamo 1300-ih. Ne samo Sirija, već Egipat, Irak i Andaluzija su ga proizvodili u ogromnim količinama od osmog stoljeća pa nadalje, i to u formi sječenog kristala ili duvanog u kalupima.
Muslimani su naslijedili čuvenu rimsku industriju stakla sa sjedištem u Siriji i Egiptu, razvijajući je dvostrukim štancanjem (pri čemu je pečat sa ukrasnim dizajnom presovan na vruće staklo); duvanje stakla slobodnog oblika sa ukrasom navojem (nastavak rimske i vizantijske tradicije); duvanje u kalup (gdje staklar duva tečno staklo u pripremljeni kalup); i graviranje i sječenje stakla bilo ručno ili točkom. Takođe su usavršili staklenu dekoraciju i proširili asortiman proizvoda na flaše, čuture, vaze i šolje.
Do XIII stoljeća sirijsko staklo je bilo toliko fino da su trgovci i kupci širom svijeta tražili uzorke, a nedavna iskopavanja otkrila su 700 godina staro sirijsko emajlirano staklo u Švedskoj i južnoj Rusiji, pa čak i u Kini. Samara, u Rusiji, takođe je bila poznata po svom staklu. Među najupečatljivijim nalazima bio je millefiori, ili staklo za mozaik, koje se razlikovalo od ranijih vrsta po svojoj neobičnoj boji i dizajnu. Pored ovoga, još jedan od najljepših nalaza u Samari bila je zdjela pravougaonog oblika iz devetog stoljeća od bjeličastog stakla. Proizvođači stakla iz Samare takođe su bili poznati po pravljenju malih bočica za stvari poput parfema. Neki su bili kruškolikog oblika, od plavog i zelenog stakla, sa četiri strane i skoro cilindričnim vratom. One su bile teže i često ukrašene rezanjem. U Samari su takođe pronađeni izuzetno lijepi fragmenti zdjela od rezanog stakla iz devetog stoljeća sa snažno stilizovanim ukrasom.
Toliko stakla je otkriveno u iskopavanjima u Al-Fustatu, Starom Kairu, osnovan 640-ih godina nove ere, da je od osmog stoljeća do kasnijeg srednjeg, ovo područje moralo biti centar proizvodnje. Najraniji datirani predmeti, iz 708. godine, su tegovi nalik novčiću, na kojima su utisnuta imena vladara ili državnih službenika. Dolazili su u raznim bojama, od tamnozelene, svjetlozelene i tirkizne, do bijele i ljubičaste. Neke od najsofisticiranijih egipatskih staklenih posuda bile su ukrašene sjajem, sjajnim, ponekad metalnim efektom, koji je nastao slikanjem odnosno nanošenjem bakarnog ili srebrnog oksida na površini predmeta, koji je zatim pečen na temperaturi od oko 600°C (1112°F). Industrija stakla nije bila ograničena na istok, jer je u Al-Andalusu staklo bilo u velikoj potražnji kao i grnčarija. Pronađene su tegle sa dvije, četiri ili osam drški i zdjele sa drškom i rebrima.
Glavni centri za stakla bili su u Almeriji, Mursiji i Malagi, a upravo je Almerija imala svjetsku reputaciju. Na stolovima plemića u Leonu iz X stoljeća pronađeni su stakleni duvani pehari u ova tri grada koji imitiraju istočnjačku robu. Rečeno je da je tehniku rezanja kristala uveo Abbas ibn Firnas u Kordobi u IX stoljeću, u el-Endelusu. Bio je učenjak i pronalazač na sudovima Abd al-Rahmana II i Muhameda I, koji je takođe mogao da dešifruje najsloženije pisanje i takođe je pokušao letjeti izgradnjom vještačkih krila. Sa staklom je shvatio njegova naučna svojstva i doprinio ranom eksperimentisanju sa sočivima i ideji o uvećanju, uspostavivši endeluzijsku industriju kristala zasnovanu na miniranim stijenama.
Dakle, staklo je imalo šarenu istoriju jer je putovalo iz pećnica Sirije, Egipta, Iraka i Andaluzije širom poznatog svijeta, ukrašavajući ljudske stolove i kuće kao statusni simbol te bio predmet široke praktične upotrebe.
