Muftija Murteza Karađuzović je rođen 1865. godine u Baru i potiče iz ugledne porodice Karađoz – reisa porijeklom iz Anadolije, čiji je sin Jusuf, nakon osvajanja Bara od strane Osmanlija ostao da živi u Baru.
Muftija Karađuzović je odigrao značajnu ulogu u zaustavljanju nasilnog pokrštavanja muslimana Plava i Gusinja 1913. godine.
Fejzulah Hadžibajrić u djelu “Prisilno pokrštavanje u Gusinju i Plavu”, navodi djelove iz sačuvanih dokumenata muftije Karađuzovića, te spominje i pismo Gusinjskog kadije Šabana Musića upućeno njemu:
Cijenjenom muftiji Crne Gore Murteza-efendiji, O žalosti za svijetlu Muhammedovu vjeru
“Tristadvadesetosme godine, dana 16. šubata 328. (1. mart 1913), koliko god da je rat bio u toku, Plav je prinuđen da padne, a crnogorska vojska pod vođstvom generala Janka Vukotića opkolila je sa svih strana naš vatan Gusinje, koje je već nekoliko godina u sreći i nesreći, i dostavila je vijest našoj kasabi o prijedlogu za predaju, mi smo bili prinuđeni da donesemo odluku da predamo kasabu da bi sačuvali bespomoćni narod, ulemu, ugledne ljude, ličnu imovinu, djecu, obraz i čast, vjeru i mezheb. I putem osobe, koja je nam je došla, obavijestili smo generala Janka, koji je došao na opće pregovore, da smo jednoglasno donijeli odluku da predamo grad ukoliko bude uslišao naše zahtjeve. Spomenuti je također prihvatio sve zahtjeve i tačke koje smo tražili i čak je u ime njegovog veličanstva kralja Nikole dao sve garancije nakon čega je ušao u kasabu. I doista garancije i međudržavno pravo u krajnjoj mjeri ispoštovani su tokom dva – tri dana. Nijedan dan se nije desilo da je bilo kome povrijeđeno pravo na vjeru, čast i obraz i nikome nije čak ni jedna igla nestala. Isto kao što je vlast odmah nakon toga dana organizovala vojne pozicije i počela sa radom, a njegovo veličanstvo spomenuti general i sam je četvrtog dana sa vojskom krenuo na Peć i Đakovicu. A na mjesto načelnika sreza postavio je nekog po imenu Miluta (Milutin), koji je bio veoma nepristojan i koji je u cjelosti napustio Jankov način uprave (svojom osobenošću).”
Potom slijedi opis ponašanja novopostavljene uprave:
“Spomenuti Milutin i Milić, koji je doveden na čelo opštine, koliko god da su bili odvojeni od svih vrsta nepristojnosti, bilo da su pozivači (telali?) bilo da je nemoćni narod, svi su bili razočarani. Dvije nedjelje nakon što je general Janko krenuo ka Peći, spomenuti Milutin i predsjednik opštine Milić Savić, sa njegovim ocem Đorđem, dnevno su po dvadeset puta izlazili u našu čaršiju i ponižavajućim (uvrjedljivim) riječima i nečasnim radnjama, kojim su stigli, vrijeđali su pozivače (telale), potlačeno stanovništvo i ugledne trgovce. Čak su jadnu ulemu, ugledne ljude, trgovce, pa čak i starce od 80 godina nasred čaršije tukli i zlostavljali, ako ne bi ustali na noge kada oni prolaze čaršijom. Ni trun se nisu ustručavali. Koliko je nasilja izvršeno nad nemoćnim stanovništvom Gusinja ne bi mogli nabrojati svi koji perom znaju pisati u svijetu i nemoguće je to opisati. Međutim, ta nemoć nikako da zadrži pero da se u najmanju ruku i pet posto dešavanja opiše. Eto skupljam snage da nabrojim, ali plač, moje slomljeno porušeno srce i rane, koje mi je nanijelo omalovažavanje naše vjere, ne daju mi da ulazim u detalje, jer ako mi je razum perišan (rasijan) kako naći lijeka (rješenja). Onoliko koliko bude moguće napisat ću vam, zbog toga što smatram odgovarajućim da i vi uvaženi (vaša cijenjena ličnost) sudjelujete u ovoj tuzi. Ovako, nesretna imena koja sam gore naveo na kraju su kazali da naredbom crnogorskog kralja treba odmah da se uvede nošenje šajke (šajkače ili kape).
Drugi dan marta 328. godine (15. mart 1913) pozvali su sve stanovnike našeg sreza i pozivače da dođu pred njima i kazali su da je stara vjera nevažeća (neispravna) i da svi trebamo ići u crkvu. Mi smo odgovorili da apsolutno to ne prihvatamo.“
I pri kraju, gusinjski muftija, naglašava: “Slijedećeg dana osam učenjaka (uleme), sedam hadžija, dvojica časnih muderrisa, trideset uglednih i pedeset osam hrabrih lavova iz naroda, ukratko više od sto osoba zvjerski je ubijeno, a oko četiristo osoba pobjeglo je u planinu, ostalih dvanaest hiljada i trista osoba, muškaraca i žena, na nasilan način i potpuno skandalozno odveden je u crkvu. Porodice su nam nasilno izveli u čaršiju i pozivače i naše porodice su isto nasilno sa žandarmerijom poveli u crkvu. Ima mnogo toga što nisam mogao napisati. Ostao sam zapanjen (zbunjen, izgubljen). Dovoljan nam je Allah, a kako je on divan zaštitnik.”
Spomenuto pismo muftija Karađuzović je dostavio kralju Nikoli posredstvom ministarstva vjera.
