U novoj epizodi emisije “Fatihov intervju” razgovarali smo sa akademikom prof. Šerbom Rastoderom. Povod razgovora je obilježavanje stogodišnjice Genocida u Šahovićima zbog čega će se u subotu 28. septembra u Bijelom Polju ispred gradske gasulhane u 17h klanjati dženaza za sve koji su stradali u ovom strašnom zločinu.
Više o tome šta se sve desilo i koji su bili povodi tog čina uništavanja i protjerivanja muslimanskog stanovništva iz Vraneške doline govori nam detaljno akademik Šerbo Rastoder.
Na početku, uvaženi prof. Rastoder, kada se ovaj zločin desio, ko su akteri zločina u Šahovićima, i koji je razlog i povod bio tog zločina genocidnih razmjera?
Rastoder: Šahovići su jedna od najvećih trauma Bošnjaka uopšte, ne samo u Crnoj Gori već bih se usudio reći na Balkanu, i da je to jedan od zločina o kojem se ćutalo. Fenomen ćutanja, bilo da se radi o potomcima žrtava ili potomcima dželata zahtijeva posebnu emisiju. Genocid u Šahovićima se desio 9. na 10. novembar 1924. godine. To je jedan od najvećih zločina počinjen u miru, u državi koja je imala Ustav, imala kralja, imala Skupštinu, imala sve organe vlasti.
Povod za zločin je bio navodno osveta. Kako se desio? Inspektor MUP-a Boško Bošković, koji je bio u penziji je krenuo na osvešćenje jedne crkve u Trebaljevo i na brdu Ceru sačekao ga je neko i ubio iz zasjede. Kada su ga donijeli pred crkvu u Mojkovcu, okupila se poveća grupa naroda. Okupili su se tadašnji predstavnici vlasti, između ostalih i ne slučajno Nikodin Cemović sin Avra Cemovića, ljudi iz Plava i Gusinja dobro znaju o kome je riječ. Umjesto da povedu istragu o ubistvu, oni su održali zapaljive govore da su prisutni narod potpuno “zadojili” mržnjom i potrebom da se Boško osveti. Vrlo svjesno i namjerno su kazali da su ga ubili Jusuf Mehonjić i Husein Bošković. Treba istaknuti da su Jusuf Mehonjić i Husein Bošković najveće muslimanske komite tog vremena. A ono što činjenice govore, oni su tada bili u Albaniji odnosno Italiji. Zašto je ovo bitno? Zato što je to bio povod za navodnu osvetu.
U dužini od 19 km 2000 ljudi kreće u strašni pohod i pokolj. U toj dužini sve su živo pobili, popalili i uništili. Pri tome, dva dana ranije je svo muslimansko stanovništvo razoružano u jednoj akciji. To je bio pohod na nenaoružano stanovništvo. To je bio pohod potpuno suprotan tradiciji i običaju osvete. Priče o osveti je samo jedno licemjerno pravdanje zločina koji se kao takav ne može podvesti pod ovaj atribut. Taj neviđeni zločin je bio, koji je prvi opisao Milovan Đilas u svojoj knjizi “Besudna zemlja” koja je imala prvo izdanje na engleskom jeziku 1958. god., aposlutno nepoznat široj javnosti sve do 90-tih godina. Zašto? Prvo, Milovan Đilas je bio najveći komunistički disident i Komunistička Jugoslavija nije htjela da prevede tu njegovu knjigu. Ona je izašla prvi put u prijevodu 2000. god. i ovo izdanje se bitno razlikuje od izdanja iz 1958., jer ovo izdanje je preuređivao njegov sin Aleksa Đilas a urednik je bio Petar Popović i u tom izdanju su izbačene neke bitne činjenice koje su Milovana Đilasa motivisale da o tome piše. Otkud je Milovan Đilas znao za Šahoviće? Samo po tome što je njegov otac Nikola bio direktni učesnik pokolja. U izdanju iz 1958. to stoji, dok u izdanju iz 2000. to se drugačije formuliše.
Postavlja se pitanje, zašto su potomci ćutali? To se može objasniti iz straha, i iz osjećaja da roditelji štite svoju djecu i tek onda kada se ponovo desi nešto slično onda se ljudi otvore.
Šutnja je ništa drugo do veličanje zla. Čitava naša manifestacija u subotu koju organizujemo ima opšti naslov “Šutnjom se zlo veliča”. Ovo je bitno zbog dva stava. Prvo, da je priča o zlu veličanje zla. Taj stav je ispravan i tačan jedino ako počiva na lažima, ali ako je priča o zlu ona koja počiva na istini, onda ona vodi ka otrežnjenju i osvješćenju potomaka ljudi kojima se i dalje pothranjuje iluzija da se to više nikome ne dogodi. Zato je ovaj događaj u subotu značajan za sve nas, i mogućnost da svi kolektivno skinemo stid sa sebe o onome o čemu smo 100 godina ćutali. A ćutali smo u iluziji da nam je smrt obilježje.
Odbor za obilježavanje stogodišnjice genocida u Šahovićima je sebi postavio zadatak da prekine sa tekovinom kulture pamćenja, u kojoj će se ćutati da ne bi drugog uvrijedio, i u kojoj će se zločinac slaviti tako što ga nećeš pominjati. Mi u subotu slavimo život dostojanstvenih ljudi koji obilježavaju to dženazom, i dajemo počast ljudima kojima nije mogla biti organizovana dženaza i nisu mogli biti sahranjeni dostojansveno.
Zašto je važno o ovom zločinu pričati i govoriti istinu o ovom događaju u našem crnogorskom društvu?
Rastoder: Crna Gora je prepuna raznih zločina i ti zločini nisu adresirani na samo jedan narod, jednu vjersku skupinu ili jednu grupaciju. Nikad kao društvo nismo imali snage da spoznamo ono što je bilo. Ono što je bilo ne može se promijeniti, može se samo mijenjati mišljenje o tome šta je bilo.
Skupština Crne Gore je donijela dvije rezolucije o strašnim zločinima u Velici i Pivi ali oni se ne mogu ni približno porediti sa onim što se desilo u Šahovićima. Piva i Velika su događaji iz rata, i za te događaje su odgovarali ljudi poslije rata. Za zločin u Šahovićima, počinjen u miru na pravdi Boga niko nije odgovarao, i ne samo to već nije povedena ni istraga. Zamislite sad društvo i državu gdje se to desi. Da li je to moguće i prihvatljivo? Jedini koji je u zatvoru bio za taj zločin je Amir Muslić, koji je optužen da je bio saučesnik u ubistvu Boška Boškovića, koji mu je bio kum.
Nakon 3 godine pojavljuje se pravi ubica, koji u kafani u Kolašinu jednom lokalnom činovniku nakon svađe kaže: “Ako sam mogao ubiti Boška Boškovića, mogu ubiti i tebe”. Nakon toga je Amir Muslić pušten iz zatvora, gdje je ni kriv ni dužan tri godine ležao. Sina Amira Muslića Murata je spasio Nikola Ašanin. Mi smo zagovornici da i onim pravoslavnim komšijama, za koje se zna da su pružili ruku nesretnicima iz Šahovića podignemo spomenik. Mi smo duboko uvjereni da je naša osnovna vertikala življenja tolerancija i suživot, nikome ne stavljamo prst u oko da bi ga povrijedili ali ne dozvoljavamo da neko bezočno laže i brani zločin kao nešto normalno i prirodno samo zato što smo mi muslimani.
Ako odete u Veliku i Pivu tamo ćete naći potomke stradalih dok u Vraneškoj dolini nema ni uva muslimanskog. Posljednji čin genocida se desio prije 10-tak dana kada su promijenjeni toponimi koji su tamo stajali i bili poznati do danas. Dobio sam saznanje da je Opština Bijelo Polje promtno djelovala i to zaustavila i ja im se u ime Odbora zahvaljujem. Mi promovišemo stav da je ubiti nevinog čovjeka zločin. Masovnošću u subotu pokazaćemo da nismo spremni da nosimo stigmu ljudi koji ne smiju pričati o ononome što se desilo nekim našim sunarodnicima. To će biti dostojanstven čin.
Paralelno sa tim, predali smo Skupštini Crne Gore Rezoluciju o genocidu u Šahovićima. Nismo preveliki optimisti da će se Rezolucija usvojiti, ali će to nama biti orijentir u kakvom društvu i državi živimo. Do sada je Rezoluciju potpisalo svih 6 poslanika Bošnjačke stranke i ona kao takva ide u proceduru. Sve poslaničke klubove smo obavijestili o tome, pozvani su i u subotu, iako se po našoj tradiciji ne zove na dženazu. Njihova je stvar kako će se odnijeti prema svemu tome ali želim javno da saopštim da će to biti pokazatelj je li Crna Gora stvarno multietnička, građanska, tolerantna i je li to stvarnost ili samo parola.
Bavite se temom Šahovića duže od 30 godina. Skoro ste objavili i drugo dopunjeno izdanje knjige o zločinu u Šahovićima. Jeste li imali sagovornika na ovu temu sa predstavnicima drugog naroda, sa NVO sektorom, predstavnicima vlasti, akademskom zajednicom?
Rastoder: Motiv bavljenja ovom temom potiče iz 1987. god. kada je izašla monografija o Bijelom Polju na više od 900 strana. Tada pitam svog dragog profesora Žarka Šćepanovića: “Zašto ovdje nema riječi o Šahovićima?”, a on me zagrli onako očinski i kaže: “Ćuti, o tome se ne smije pričati.” Mene je to zaintrigiralo i radeći na tome vremenom sam došao do saznanja koja su nepobitna. Jedno od najvećih mojih saznanja je bilo svjedočenje direktnih učesnika zločina. General Danilo Jauković 70-tih godina krene da piše monografiju o svojoj brigadi i postavi sebi pitanje. Zašto muslimani iz toga kraja nisu išli u partizane kao pravoslavci. Istražujući međunacionalne odnose godinama unazad, dođe do 1924. i šokira se. General je general, naredi da mu sve učensike tog događaja dovedu.
28. avgusta 1973. god. ispred Doma kulture u Mojkovcu sjede 11 starina od kojih su njih 10 bili neposredni učesnici u Šahovićima. Tu je bio prisutan i tadašnji predsjednik Opštine Mojkovac. Naredi general Miliću Španjeviću, tadašnjem direktoru Doma kulture da donese magnetofon i da snima. Do tog stenograma sam ja došao. U tom stenogramu, bez imalo stida i griže savjesti, vrlo decidno učesnici tog događaja kažu da su muslimani stradali pravi i zdravi na pravdi Boga, i kažu da su Boška Boškovića ubili Rovčani, iako se zna da su ga ubila braća Drago i Radoš Bulatović, dva čuvena crnogorska odmetnika. Na kraju razgovora general Jauković se obraća starinama ovim riječima: “Sram vas bilo starine, nikada prije i nikada poslije veća hrđa nije pala niti će pasti na crnogorsko oružje”. Starine su pognutih glava napustile taj sastanak.
Dakle, neposredni učesnici tvrde to da bi se danas našao neko i kaže to su bili starci, komunistički generali i druge gluposti. Rektor Univerziteta Crne Gore i direktor Istorijskog instituta su organizovali da se sastanem sa “drugom stranom”. Bio je dogovor da se organizuje naučni skup. Naučni skup se organizovao u Bijelom Polju. Rekao sam da se skupa ne bojimo ali da treba da bude organizovan u Bijelom Polju, oni su bili protiv. Oni bi da pričaju a da ih niko ne čuje. Mr Veselin Konjević koji je učestvovao na ovom naučnom skupu, koji je iz tog kraja, izuzetno korektno piše o tom događaju.
Naš specijalni gost na dženazi bit će Darko Šuković, koji će se obratiti u ime onih koji su porijeklom iz Vraneške doline. Jer, Darko Šuković je unuk Novaka Ašanina čovjeka koji je spasio Murata Muslića (sina Amira Muslića) koji je tada imao 12 godina. Što je bilo do nas mi smo uradili sve da to organizujemo zajedno.
Obišao sam Vranešku dolinu moleći ljude da prodaju parče zemlje da podignemo jedan spomenik ali nisam naišao na nekoga ko bi to učinio. Četiri člana našeg Odbora su pravoslavne vjere. Jedan od njih je Velibor Čović, bivši direktor RTCG, porijekom iz tih krajeva. Sa nama je i Radoš Šućur, čovjek iz Pive. Nikada nismo i niti ćemo izbjegavati razgovor koji vodi ka tome da se nađe rješenje koje neće niko shvatiti kao provokaciju ili bilo šta drugo.
Kad mi je izašlo izdanje prve knjige opšti stav je bio da se to nije desilo. Da bi danas svi govorili, što je ogroman pomak, jeste bio je zločin ali šta će ta riječ “genocid”. I drugi stav jeste, obzirom da sam obišao na stotine kuća i Vraneškoj dolini oni govore “profesore, to nismo mi starosjedioci uradili već su to uradili došljaci”. Stvari idu naprijed, istina je teška, sama činjenica da danas niko ne negira da je bio veliki zločin, to je ograman pomak u svijesti tih ljudi. Moja tvrdnja da je to bio genocid je naučna argumentacija u kojoj svi elementi genocida propisani u Deklaraciji o genocidu su sadržani u ovom događaju, a to su potvrdili neki najveći poznavaoci međunarodnog prava koji su bili učesnici na naučnom skupu.
Obilazili ste potomke žrtava, razgovarali ste sa njima. Koja je brojka ubijenih u genocidu i kakvi su osjećaji tih ljudi?
Rastoder: Ja se ne bavim licitiranjem. Naveo sam samo ono što kažu izvori, a izvori kažu jedni 350 i tu cifru spominju učesnici zločina do 1200 koju spominje reis Čaušević u jednoj interpelaciji. Suština je u sljedećem, broj ljudi ne definiše karakter zločina, karakter zločina definiše namjera, način i organizacija. Jedan ubijeni je dovoljan da se zločin okvalifikuje onako kako treba. Sreo sam puno potomaka žrtava. Svi oni nose žig tih događaja. Veliki je broj tih potomaka i očekujemo veliki odziv njih na dženazu u subotu.
Pozivam sve dobre ljude bez obzira na vjeru, naciju i porijeklo da budu sa nama u subotu na skup dostojanstva, gdje će se klanjati dženaza. Za one koji su nevino stradali, generalna poruka je samo da istina liječi ljude i pomirenje je moguće samo na istini. Zahvaljujem se Islamskoj zajednici i uvaženom reisu Rifat ef. Fejziću koji je zajedno sa nama nosio ovaj čitav teret evo već skoro 3 godine, i koji je zajedno sa nama organizovao sve ono što će biti u subotu. Pozivam sve slušaoce radija Fatih na dan koji sve nas obavezuje, a to je da dođu u subotu u Bijelo Polje kada će se klanjati dženaza. Pozivam i sve druge da budu sa nama a njihovo je pitanje svijesti hoće li doći ili neće doći.
