Genocid u Šahovićima nije prvi i jedini zločin nad muslimanima ovih krajeva. Kontinuitet tih zločina traje od 1912. godine, pa sve do raspada Kraljevine Jugoslavije 1941. godine, te genocida u Srebrenici 1995. godine.
Genocid u Šahovićima se spominje u istorijskoj literaturi iz mnogo razloga:
– Prvi razlog je taj što je genocid počinjen u vremenu mira.
– Drugi razlog je taj što je počinjen u Kraljevini SHS, koja je imala sve odrednice ozbiljne države koja je morala procesuirati ovaj slučaj. Međutim, niko nikada nije odgovarao za ovaj zločin.
– Treći razlog je surovost kojom je počinjen genocid a koja je do tada nezabilježena.
– Četvrti razlog su posljedice zločina, a koje su pokazale da je etničko čišćenje razultat mitske svetosti “istrage poturica”, te “opoganjene svete zemlje muslimanskom nogom”.
Neposredni povod zločina u Šahovićima je ubistvo penzionisanog policijskog namještenika Boška Boškovića, kojeg su ubile Crnogorske komite u okolini Kolašina. A za šta je nepravedno optužen Jusuf Mehonjić koji se tada nije ni nalazio na teritoriji Crne Gore.
Boško Bošković je bio rezervni pješadijski poručnik, inspektor Ministarstva unutrašnjih djela, ranije načelnik kolašinskog okruga, fanatični pristalica ujedinjenja i član Pribićevićevog krila Demokratske stranke. Istakao se u suzbijanju komitskog pokreta u Rovcima. Taj posao je obavljao bahato i surovo, sprovodeći teror prema političkim neistomišljenicima, te je protiv njega 1921. godine podnijeta interpelacija Narodnoj skupštini. Đilas opisuje i detalje kada je ubijen brat poznatog odmetnika Todora Dulovića, što će kasnije i biti povod Boškovićeve likvidacije od strane crnogorskih komita:
…”Najvjerovatnije su ga ubili braća Radoš i Drago Bulatović, poznate komite kolašinskog kraja koji su likvidirani tek 1929.godine. Motiva za ubistvo imali su napretek i spominje se osveta za Boškovićeva zlodjela prema Rovčanima, kao i osveta za Petra brata Todora Dulovića, kuma i saborca braće Bulatović. Poručnik Bošković je sa Poljskim bataljonom (o.p. iz zaseoka Polja kod Mojkovca) izvršio teška zlodjela, pljačke i ubistva 1912. godine u pešterskim selima.”
…”Na sahrani Boškoviću, u prisustvu velikog broja ljudi, pala je odluka o osveti. Najglasniji u tome je bio Milan Terić, šef finansijske uprave iz Bijelog Polja.”
…”Dan prije sahrane naređeno je da Bošnjaci sve svoje oružije predaju policiji, a koje je kasnije podijeljeno osvetnicima. Bjelopoljski načelnik Cemović je direktno odgovoran za hapšenje i ubistvo 60 najuglednijih Bošnjaka Vraneške doline.”
…”U predstavci kralju Aleksandru Karađorđeviću, koju su 21.novembra 1924. god. poslali delegati bošnjačkog stanovništva Šahovića i Pavinog Polja, navodi se da su napad izvršili oko 2000 naoružanih Poljana, Kolašinaca i drugih, a front se protezao na liniji od 19 kilometara. Hamdi-beg Hasanbegović i Amir Musić pokušali su da o ovom slučaju lično izvijeste kralja u Beogradu ali ih on nije htio primiti, pa su ovu predstavku ostavili kraljevskim službama.”
Beogradska “Politika” 13. novembra piše da su događaji u Šahovićima povezani sa zlodjelima Jusufa Mehonjića, koji je “svojim razbojništvom dojadio narodu”
Način kako je izvršen napad Milovan Đilas, u istoj knjizi opisuje ovako:
“Odmah nakon Boškovićeva pokopa, Poljani su, a i drugi s njima bez ikakva posebna dogovora, uzeli svoje skrivene puške i krenuli na muslimane. Polovina ih je bila nenaoružana, ali oružje i nije bilo nužno. I muslimani na koje su krenuli bili su nenaoružani, većinom neratoborni s izuzetkom onih koji su živjeli duž granice Tare, a koji su se uglavnom bili povukli u unutrašnjost još 1912. ili nakon 1918. Spontano su se stavili pod komandu bivših penzionisanih oficira koje su na brzinu proglasili vođama.
Pod izgovorom da traže razbojnike i jatake razularena ostrašćena naoružana rulja pošto je završila sa pokoljem u Šahovićima razmilila se po okolnim selima, a zatim po pavinopoljskom kraju gdje su počinili još veći i svirepiji pokolj.”
…”Muslimanskim svještenicima (hodžama) su čupali brade i urezivali im krstove na čelu. U jednom su selu grupu ljudi žicom vezali za plast sijena i zapalili. Poslije su prepričavali da ljudi gore purpurnim plamenom. Jedna je grupa napala jedno domaćinstvo na osami. Seljak je upravo derao jagnje. Njega su namjeravali ustrijeliti, kuću mu spaliti, ali ih je guljenje jagnjeta navelo da o istoj šljivi za pete objese živa seljaka, jedan od njih iskusan mesar je sjekirom rascijepio seljaka …”
U to vrijeme jedino je načelnik Pljevaljskog sreza Krečković stao u zaštitu muslimana zaprijetivši i vojnom intervencijom.
Bošnjaci koji su preživjeli genocid u Šahovićima i Vranešu nikada se nisu vratili na svoja ognjišta. Ubrzo je ovaj kraj opustio a zemlju razgrabiše i podijeliše međusobno osvetnici. Niko nikad nije odgovarao za ovaj genocidni zločin.
Danas se Šahovići nazivaju Tomaševo i u njemu nema ni jednog Bošnjaka. Sadašnji naseljenici Šahovića kažu kako često naročito noću ne mogu dobro spavati jer čuju glasove slične učenju ezana.
Nek je vječni rahmet svim bošnjačkim žrtvama genocida u Šahovićima 1924.
