Ovih dana, s posebnim osjećajem tuge i odgovornosti, prisjećamo se jednog od najmračnijih poglavlja savremene crnogorske istorije – deportacije izbjeglica iz Bosne i Hercegovine, koja se dogodila u maju 1992. godine.
Tokom proljeća te godine, više od 60 izbjeglica, uglavnom Bošnjaka, koji su pred agresijom i zločinima potražili utočište u Crnoj Gori, bilo je uhapšeno i izručeno snagama tzv. Vojske Republike Srpske i paravojnim jedinicama.
Njihovo jedino “krivično djelo” bilo je to što su bili muslimani i što su pokušali pronaći spas na teritoriji koja je trebalo da bude sigurna. Crnogorske vlasti, tada u potpunosti usklađene s politikom Slobodana Miloševića i ratnim operacijama u Bosni i Hercegovini, izvršile su ovu deportaciju svjesno, znajući da ljude izručuju u smrt.
Većina deportovanih je ubrzo nakon isporuke ubijena u logorima u Foči i okolini. Samo nekolicina je preživjela. Njihove sudbine svjedoče o surovosti politike etničkog čišćenja i potpunom gaženju osnovnih ljudskih prava.
Tek decenijama kasnije, zahvaljujući neumornom radu civilnog društva, porodica žrtava i nekolicine nezavisnih medija, ova tema je počela dobijati pažnju koju zaslužuje. Crna Gora je 2011. godine isplatila odštetu porodicama žrtava, ali niko od tadašnjih visokih funkcionera nije odgovarao pred sudom. Procesuiranje ovog zločina bilo je ograničeno na niže rangirane pripadnike tadašnje policije.
Pitanje odgovornosti za ovaj zločin nije samo pravno – ono je duboko moralno i društveno. To je pitanje savjesti i volje da se suočimo s istinom, kako bismo izgradili društvo koje nikada više neće dozvoliti da se nevinim ljudima oduzmu životi zbog njihovog imena, vjere ili porijekla.
Na platou ispred zgrade Centra bezbjednosti u Herceg Novom podignuta je spomen-ploča stradalima. Svake godine, tamo se okupljaju članovi porodica žrtava, predstavnici civilnog sektora i građani kako bi položili cvijeće i podsjetili da žrtve nisu zaboravljene. Taj tihi skup postao je simbol otpora zaboravu i negiranju, ali i opomena svima koji žele istoriju da prećute ili prekroje.
Deportacija izbjeglica iz 1992. godine ostaje otvorena rana savremene Crne Gore. Samo kroz istinu, priznanje i odgovornost možemo izgraditi društvo zasnovano na pravdi i čovječnosti.
