Dana 9. novembra 1993. godine, Stari most u Mostaru, simbol spajanja i zajedništva, uništen je tokom rata u Bosni i Hercegovini. Granatiranje koje je izvelo Hrvatsko vijeće odbrane (HVO) završilo je rušenjem ovog historijskog arhitektonskog čuda, a prizor raspada monumentalnog luka u rijeku Neretvu postao je simboličan za tragediju koja je zahvatila region. Prema Međunarodnom krivičnom sudu za bivšu Jugoslaviju, granatiranje je označeno kao čin namjernog uništavanja kulturnog naslijeđa.
Izgradnja Starog mosta datira iz 1566. godine, kada je osmanski sultan Sulejman Veličanstveni naručio njegovo podizanje, a arhitekt Mimar Hajrudin osmislio ovaj nevjerovatan kameni luk. Most je postao jedno od najvećih graditeljskih dostignuća Osmanskog carstva, ne samo zbog svoje izuzetne ljepote već i zbog arhitektonskih izazova koji su morali biti savladani. Kameni luk dugačak 30 metara i visok 24 metra dominirao je rijekom, spajajući različite obale Mostara.
Rušenje Starog mosta naišlo je na oštre osude širom svijeta, a mnogi stručnjaci su isticali da most nije imao značajnu vojnu svrhu, već da je njegovo uništenje bilo čin “ubijanja sjećanja.” Arhitekt Andras Riedlmayer opisao je ovo djelo kao napad na kolektivno sjećanje, jer je Stari most simbolizovao zajednički identitet Mostara i bio svjedok vjekovne koegzistencije različitih etničkih i religijskih zajednica.
Obnova Starog mosta bila je dug i pažljiv proces, a završena je 2004. godine. Ponovno izgrađen od istog kamena “tenelija,” most je simbolično povezao podijeljeni grad i postao simbol pomirenja. Međutim, nova konstrukcija nije bila potpuno identična originalu, no kulturna vrijednost mosta ostala je neizmijenjena.
Danas je Stari most pod zaštitom UNESCO-a kao svjetska kulturna baština. Njegovo ponovno uzdizanje predstavlja pobjedu nade i želje za mirom, dok se njegova historija pamti kao podsjetnik na agresiju na BiH.
