Ova potresna pjesma objavljena je u časopisu Attahaddi prije dvadeset godina. Napisana je iz perspektive iračkog djeteta koje je umrlo tokom razornog perioda međunarodnih sankcija nametnutih Iraku devedesetih godina. Sankcije su dovele do masovnog siromaštva, nestašice hrane, lijekova i osnovnih sredstava za život. Procjenjuje se da je više od 500.000 djece umrlo zbog posljedica tih sankcija.
Danas, ova pjesma odzvanja jednako snažno u Gazi i drugim ratom pogođenim mjestima, gdje djeca — nevina i nezaštićena — nastavljaju biti prve i najnevinije žrtve ratova koje nisu birala.
Ovaj glas, iako davno napisan, nosi bol svih dječijih pogleda koji nikada neće odrasti, i suze majki koje nikada neće zaboraviti.
There’s blood in my mouth! Give me something to eat!
Krv mi je u ustima! Dajte mi nešto da jedem!
Where is my daddy? Where’s my big brother?
Gdje je moj babo? Gdje mi je stariji brat?
It hurts when I breath! Where is my mother?!
Boli me kad dišem! Gdje je moja majka?!
How long have I been here? Is this just a dream?
Koliko sam dugo ovdje? Je li ovo samo san?
I open my mouth, but can’t even scream.
Otvaram usta, ali ne mogu ni da vrisnem.
That angel appears once again to my side,
Taj melek se opet pojavljuje kraj mene,
This time with a tear I plead Why have I died?
Ovaj put sa suzom preklinjem – Zašto sam umrla?
Am I alone in my sufferings? No, there are many others.
Jesam li sama u svojim patnjama? Ne, ima nas mnogo drugih.
In our grief and our misery, we are sisters and brothers.
U svojoj tuzi i bijedi – mi smo sestre i braća.
Who are we? I ask you … for what crime did we die?
Ko smo mi? Pitam vas… zbog kojeg zločina smo umrli?
They’re throwing a party! Doesn’t anyone cry?!
Prave zabavu! Zar niko ne plače?!
Is it True? Am I nothing?! How could it be?
Je li to istina? Jesam li ništa?! Kako je to moguće?
Don’t they also have babies, just like me?
Zar i oni nemaju bebe, baš kao što sam ja?
It is war they say, of which death is part.
Kažu: to je rat, a smrt je njegov dio.
How blind they’ve become, How hardened of heart.
Kako su samo oslijepili, kako su im srca otvrdnula.
Did someone say hero? To whom do they speak?
Neko reče „heroj“? Kome se to obraćaju?
A victory claimed for killing the weak?!
Pobjeda se slavi jer su ubili slabe?!
Why are they happy? Why are they proud?
Zašto su sretni? Zašto su ponosni?
Don’t they know that I’m cold in my burial shroud?!
Zar ne znaju da sam hladna u svom pogrebnom pokrovu?!
No war has been won; No ifs, buts, or maybes,
Nijedan rat nije dobio – bez ako, bez ali, bez možda,
They’ve Only Killed Babies!!!!
UBILI SU SAMO BEBE!!!!
Signed Me,
Potpisano:
An Iraqi Baby
Jedna iračka beba
